Transrodnost kao pojam odnosi se na osobe koje se svojevoljno ili kondicionirano, od strane odgojitelja (roditelja ili skrbnika), kroz duži vremenski period, počinju ponašati i odijevati suprotno od društveno i biološko formiranih karakteristika ponašanja toga spola kojem po začeću pripadaju. Samo takvo življenje, kod određenog broja pripadnika transrodnih osoba, može dovesti do toga da odluče konačno promijeniti svoj spol plastičnim operacijama kao i urođene biološke karakteristike. Takve ih tada nazivamo transseksualnim osobama. Ta pojava nije od jučer prisutna u našoj civilizaciji, no u današnje vrijeme sve više postaje aktualna u političkim raspravama i zaslužuje pažnju, zato što se radi o izuzetno delikatnoj stvari koja u suštini može poremetiti cjelokupni društveni poredak u cjelini.
Transrodne osobe spominju se u starom Sumeranskom kraljevstvu kao Gala svećenici koji se nisu identificirali ni kao žene, ni kao muškarci. Potom, u starom Egiptu, postojao je i treći spol, takozvani Eunusi kojima je spolni ud bio fizički odstranjen (1). Takve osobe nisu bile odveć česta pojava u tim društvima, kao što to nisu bile ni kasnije do danas, no ipak su im neka društva pridavala značenje i priznavala njihove identitete građene na osnovi osjećaja (2), a ne stvarnosne zbilje. Taj osjećaj pripadnosti određenoj spolnoj skupini naziva se rod. Pojam roda u sociologiju uvela je Ann Oakley kako bi naznačila razliku između spola, kao biološki uvjetovane spolne pripadnosti, i roda, kao društvene podjele spolnosti na ženskost i muškost. Drugi pak, poput Judith Butler, smatraju da je rod fluidna varijabla koja se mijenja u različitim prilikama i tijekom vremena i pritom se ne mora poklapati s biološkim značajkama spola (3).
Svjedoci smo da tehnološkim napretkom i razvojem naše vrste, razvija se i naša svijest. Nova svijest čovjeka shvatila je da dugoročno i održivo rješenje razvoja društva nije takvo da samo muškarci mogu i smiju raditi, a žene brinuti se za djecu. Veliki, i na žalost, do sada još neiskorišteni kreativni potencijal žena u poslovnom svijetu, može donijeti jednu jako veliku pozitivnu promjenu. Tehnološki napredak, isto tako, donosi nova radna mjesta u kojima glavni faktor produktivnosti nije manualni rad već intelektualni, koji je blizak, kako ženama tako i muškarcima. Ovim novostima djelomično se promijenio pogled na pojam rod, te on više ne označava društveno uvjetovano ponašanje muškarca da bude glava obitelji te da radi za nju, a žene kao paziteljice doma i odgajateljice djece. Te uloge nerijetko budu i izmijenjene. Pravo pitanje, koje si trebamo postaviti, mogu li ta fina ugađanja društveno uvjetovanih karakteristika spola dovesti do toga da rod sam po sebi postane tako manipulativan pojam, da bilo kakva povezanost između biološkog naziva spola i samostalnog izjašnjavanja o rodnoj pripadnosti prestane postojati? Ne ulazeći duboko u evolucijsko/antropološke pretpostavke, možemo reći da razlikovna klasifikacija pripadnika ljudske vrste obuhvaća razlikovanje preko govora i vida, odnosno nazovimo ih komunikološka i vizualna klasifikacija.
Komunikološka klasifikacija pojedinaca društveno je uvjetovana i po izričaju karakteristična društvenoj skupini kojoj pojedinac pripada. Taj izričaj obuhvaća kako jezične, tako i kulturološke elemente koje tog pojedinca u većoj skupini ljudi ističe. Esencijalno, ta klasifikacija pojedinaca prenosi nekoliko važnih poruka o njihovom identitetu poput imena i prezimena, mjesta rođenja, plemenske ili narodne pripadnosti itd. Svi ti elementi sami su po sebi jednostavni i logični. U velikoj većini slučajeva, ne mogu biti ni na koji način dobiveni od strane pojedinca bez uspostave izravne komunikacije s njim. Kao takva, ova klasifikacija je strogo objektivna i ne podliježe manipulacijama, osim ako te komunikološke informacije ne dolaze od nekog posrednika. Takve mogu biti u nekoj mjeri izobličene efektom „pokvarenog telefona“.
Vizualna klasifikacija je mehanizam kojega svatko od nas svjesno ili nesvjesno koristi u svakodnevnom životu. Njezini glavni čimbenici su visina, masa, spol, boja kose, boja očiju itd. Ona je u suštini subjektivno/objektivna. Svoju subjektivnu dimenziju razvija uvodeći lagane devijacije na određene objektivne karakteristike osoba. Te devijacije same po sebi nisu suviše značajne jer ovise o subjektivnom dojmu pojedinca i same po sebi ne mogu utjecati na objektivnu dimenziju karakteristika o kojima se govori. Primjerice, masa je subjektivna jer nekom pojedincu neka osoba može izgledati mršavo, premda po određenim medicinskim parametrima takva osoba je prosječne tjelesne mase. Isto tako, boja očiju i kose je subjektivna, jer su u pitanju prirodne nijanse koje svatko od nas vidi na neki svoj specifičan način. Naravno, i te karakteristike, koliko god subjektivne bile, su same po sebi znanstveno jako lako klasificirajuće, te objektivni dojam karakteristika osobe ostaje i dalje netaknut, neovisno o subjektivnom dojmu pojedinaca.
Ključno pitanje ovog rada je spol i on po svemu pripada primarno u vizualnu objektivnu klasifikaciju osobe. Muškarci i žene samo prema fizičkim parametrima imaju velike razlike koje su rezultat evolucijskog razvoja te dvije jedinke. Prema tim karakteristikama vrlo lako i brzo možemo u velikoj skupini ljudi raspoznati pripadnike oba spola. Pobornici rodne ideologije mogu u ovom kontekstu dobaciti misao da je ta klasifikacija „Društveno uvjetovana jer je društvo razvilo odjeću, modne dodatke, frizure takvima da su oni postali sastavni dio kako muške tako i ženske individue“ ili „Kako bi slijepa osoba mogla raspoznati vizualno muškarca i ženu bez da ih vidi ili opipa?“ Moramo biti iskreni i priznati da je istina da je društvo razvilo takve kulturalne različitosti muškog i ženskog spola, no kada bismo to maknuli i promatrali individue samo fizički nage, vizualna klasifikacija bi dalje bila valjana. Naravno, među nama postoje pojedinci oba spola koji zbog raznih genetskih uvjeta nisu razvili fizičke karakteristike svoga prirodnog spola, već izgledaju „muškobanjasto“ ili „ženskasto“. Umanjuje li to njihovu vrijednost kao osoba? Sigurno da ne. Naprotiv, samim svojim rođenjem kao čovjek, svatko ima svoju neotuđivu i neoborivu vrijednost ljudske jedinke kao i sva prava koja mu po tome pripadaju. Referenciranjem na pitanje za slijepe osobe koje, istina, ne mogu vidjeti osobu, niti mogu samo vizualno pojmiti prema kojim parametrima se osobe razlikuju, jer ih nikada nisu vidjele, možemo krenuti isto tako jednostavno objasniti da one nisu problem u klasifikaciji, već još jedan vrijedan dio rješenja. Slijepe osobe imaju razvijeniju osjetilnu percepciju drugih osjetila poput opipa i sluha. Na osnovu ta dva osjetila, oni bi bili u stanju razlikovati muškarce od žena i obrnuto . Taktilno bi mogle percipirati karakteristike jednog i drugog spola, dok bi glasovno čule razliku u boji, dubini i spektru glasa. Samo na osnovu toga, oni bi bili u stanju grupirati sve osobe koje su tako spoznale, u dvije grupe, te ponovno dolazimo do muškaraca i žena.
Gore navedene obrasce klasifikacije ljudskih individua možemo smatrati temeljem ljudske civilizacije kao takve. Čovjek sam po sebi, beznačajan je faktor bez drugih pripadnika svoje vrste. Kao socijalno biće, potrebna mu je bliskost drugih osoba u prijateljskom, ljubavnom ili drugom pogledu. Takva bliskost čini ga s jedne strane ranjivim jer ovisi o drugima, no s druge strane, daje mu neizmjernu slobodu da može napredovati kao individua i svoj napredak predočiti u razvoj društva. Riječ je o procesu dugom oko šest milijuna godina u kojem su ljudi od špilja, preko malih naselja, do današnjih velikih gradova, prošli put općeg razvoja. Proces u kojem su pokorili nebeska prostranstva, istražili bliski dio svemira, proniknuli u neizmjerne dubine ljudskog uma. Sve to ne bi bilo moguće bez stvaranja potomstva. A ni to ne bi bilo moguće bez urođene fundamentalne klasifikacije individua na muškarce i žene s obostranom željom za parenjem i razmnožavanjem. Taj aspekt parenja i razmnožavanja ne bi bio moguć bez poznavanja suprotnosti spolova i one adekvatnosti za razmnožavanje koja iz njih proizlazi. Prema tome, razlikovanje spola od esencijalne je važnosti za sveopći napredak ljudske vrste i njen opstanak.
Govoreći o transrodnim osobama, možemo ukazati na jednu studiju Harvardskog sveučilišta (4) koja spominje prisutnost bioloških razlika između transrodnih bioloških muškaraca i muškaraca kao i transrodnih bioloških žena i žena. Te biološke razlike, iako prisutne, ne mogu kompenzirati činjenicu da se radi o osobama koje u DNA strukturi imaju upisan biološki spol i nikako ga neće moći izmijeniti. Koliko god dobroćudni htjeli biti, i kao društvo iskazati „samilost“ tim osobama, da ih prihvatimo onakvima kakvi jesu, dovodimo se do toga da tim kratkoročnim rješenjem, u dugoročnom pogledu, stvorimo veći problem. Tada ne bismo imali samo izjašnjavanje kao muško i žensko (pri čemu u to spadaju i osobe koje su promijenile spol bilo iz muškog u žensko ili obrnuto) već i određene druge varijacije spolnosti koje mogu dovesti do toga da prijašnji fundamentalni binarni odnos do te mjere deformiramo da postane neprepoznatljiv i prestane postojati kao fundament na kojem raste naše društvo.
Konstatirali smo da vizualna i komunikološka klasifikacija čine temelj, no što je ostatak? Figurativno bismo mogli razvoj ljudske civilizacije opisati kao izgradnju neke zgrade s nerealno puno katova. Na kvalitetno postavljenom temelju kreće izgradnja kata po kata tog objekta, pri čemu svaka generacija ljudi samostalno gradi svoj kat. Poznato je da kroz život više generacija ljudi živi u isto vrijeme i u tom figurativnom primjeru svi oni rade svoj kat jednako. Nastaje kaos u organizaciji s kojem bi i ponajbolji građevinski inženjer imao problema. No ipak, razgovorima i konsenzusima se postiže da izgradnja, začudo, potraje nekoliko milijuna godina. Stoga se s pravom moramo priupitati, u našoj generaciji, a i onima prije i poslije nas, kako imamo obraza pomisliti mijenjati temelj naše ljudske civilizacije? Kako je moguće da poželimo sa šest milijuntog kata kopati ponovno po temeljima našeg figurativnog stabilnog objekta? Zar je naša generacija uznapredovala na takav način da imamo dokaze da tako nešto imamo pravo učiniti? Takva pitanja valja postavljati i prizivati u sjećanje pojedincima, kao i društvu, kako kratkoročno „milosrđe“ ne bi dugoročno imalo za posljedicu veliku žrtvu.
______________________________________________________
(1) G. Wilfong, Gender and Sexuality, in Toby Wilkinson (ed.), The Egyptian World (2007, ISBN 113675377X), p. 211
(2) https://www.zagreb-pride.net/hr/sto-je-rodni-identitet-zasto-je-vazna-zakonska-regulacija/
(3) https://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=53130
(4) http://sitn.hms.harvard.edu/flash/2016/gender-lines-science-transgender-identity/
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Mimladi.hr portala.
