Lijenost je termin koji se koristi za pojedinca s nedostatkom volje za radom te obavljanjem obaveza. Postoje dvije vrste lijenosti: generička i ciljana. U generičkoj lijenosti pojedinac ima generalan manjak volje za obavljanjem bilo kakvih aktivnosti, dok u ciljanoj lijenosti pojedinac ima manjak volje za obavljanjem određenih aktivnosti, kao što su nedostatak volje za učenjem, čitanjem, rada u kući, itd.
Ne želim ulaziti u psihologiju lijenosti, govoriti o tipovima osoba, nego argumentirano izreći zbog čega smatram da je pojedinac lijen te kakve posljedice lijenost sa sobom nosi. Također, bazirat ću ovaj članak na ciljanoj lijenosti te ukratko opisati svoja razmišljanja.
Započeo bih nedostatkom volje za učenjem jer smatram da se najveći broj čitatelja nalazi, ili se nekada nalazio, u navedenoj situaciji. Nedostatak volje za učenjem može se primijetiti već kod djece u nižim razredima osnovne škole, ako malo bolje promislimo zašto je tome tako, shvatit ćemo da se nedostatak volje za učenjem najčešće događa kod djece koja imaju afinitete prema glazbi, sportu, umjetnosti, ili bilo čemu drugomu, a da nije povezano sa školom i učenjem. Ista situacija primjenjiva je kod starijih ili mlađih punoljetnika te odraslih ljudi. Kao što dijete nema motivaciju i/ili cilj za učenjem jer ga zanimaju druge stvari, isto tako odrasle osobe i tinejdžeri nemaju volje za učenjem jer nemaju prijeko potreban faktor za bilo što u životu, a to je cilj. Cilj je ono što nas pokreće i gura dalje, svatko tko je dovoljno sposoban da upiše fakultet, sposoban je i završiti ga, možda ne s odličnim uspjehom jer pojedincu to nije važno ili jednostavno nema sposobnosti biti odličan na fakultetu, ali ga svakako može završiti. Problem nastaje kada se ljudi počnu gubiti u svojem vlastitom svemiru kojega su krivo skrojili i u kojemu se ne snalaze, svemir je sam po sebi dovoljno zamršen i kompliciran, zato vlastiti svemir moramo urediti što je bolje moguće. Sigurno ste čitali mnoge članke ili knjige o lijenosti, većina tekstova govori vam da ste vi osoba koja jednostavno nije karakterno sposobna za stalni rad i obavljanje poslova, sve je to laž. Možemo imati volje za obavljanje nekih poslova više od drugih, to je potpuno normalno, ali je pogrešno davati samome sebi lažnu nadu i utjehu da je naša genetika kriva što nemamo cilj u životu i što na kraju krajeva ne znamo gdje idemo.
Nadalje, bitno je napomenuti da svaka osoba treba odmor, psihički i fizički. Što češće, to bolje, jer odmor nam je potreban za pravilno funkcioniranje, ali naravno, do problema opet dolazi kada ne znamo izorganizirati vlastito vrijeme i na kraju nam se cijeli dan pretvori u bespotrebni odmor nakon čega se osjećamo još umorniji nego što smo bili. Jeste li se ikada zapitali zašto je tomu tako? Razlog je vrlo jednostavan, niste ostvarili svoj potencijal koji je bio predodređen za taj dan, svakim danom kada to učinite vaš neostvareni potencijal se množi, a vaš umor raste. Proći će nekoliko godina te ćete biti umorni na godišnjem odmoru, na poslu, kod kuće i krivit ćete manjak D vitamina ili ljude oko vas. Krivi ste sami što niste napravili što se trebali i za što ste sposobni.
Ljepota je u radu iz jednog jednostavnog razloga, rad nam vraća, daje nam, nagrađuje nas. Lijenost nam uzima sve što imamo, trga nas na komadiće, ali tiho, neprimjetno, skoro kao da se ništa i ne događa, ali događa se i kada to shvatite, bit će prekasno.
Bitno je osluškivati samoga sebe, ne ignorirati i ne ponašati se prema sebi kao prema kamenu na cesti kojeg šutate do kuće i ostavljate ga na prilazu. Koliko dajete, toliko i zaslužujete. Ovdje nije poanta odustati i nestati ili bojati se sebe. Poanta je naučiti razgovarati sa sobom i razumjeti samoga sebe, naći vlastitu zvijezdu koja će predstavljati vaš cilj, sve što možete i za što se sposobni.
