Da je kriza uvijek i prilika za neki novi životni korak, pokazuju brojni glazbeni, književni i ostali stvaralački projekti, nastali tijekom prisilne samoizolacije posljednjih nekoliko mjeseci. Nekima je ta prilika značila ostvariti dugo sanjani san. Za Barbaru Grgić, redovnu studenticu kroatologije na Fakultetu hrvatskih studija, iznenadni „lock-down“, sasvim neočekivani potres i otkaz koji je netom prije dala na poslu rezultirali su velikom odlukom – pokrenuti vlastiti medijski projekt Beli Zagreb Grad. Jedva četiri mjeseca kasnije portal ima više od 30 tisuća posjeta i okuplja oko 20 autora suradnika koji svojom iskrom, kako kaže glavna urednica Barbara, raspiruju plam dobrih priča vrijednih pričanja.
Barbara, objasni nam najprije kako je nastao projekt Beli Zagreb Grad.
Sve je krenulo od društvenih mreža – Instagrama i Facebooka na kojima sam dijelila zanimljive činjenice o Zagrebu, hrvatskoj povijesti i njezinim velikanima. S vremenom sam shvatila da su te teme nepravedno zapostavljene i odlučila da im se treba posvetiti pažnja.
Odakle ideja za pokretanje portala?
Ideja za pokretanje portala motala mi se po glavi već nakon prve godine postojanja projekta Beli Zagreb Grad. Kako sam uz vođenje cijelog projekta radila i bila redovan student, sve je još uvijek bilo na razini društvenih mreža. Mislila sam da nisam dovoljno toga naučila i da još uvijek nije vrijeme za tako velik korak poput pokretanja portala.
Zatim sam, tri godine nakon pokretanja projekta na društvenim mrežama, odlučila presložiti prioritete jer sam shvatila da nikad neću biti sasvim ispunjena ako budem radila nešto u čemu ne mogu dati 100 % sebe. Kada čovjek radi sa srcem i svim vještinama i znanjima koje posjeduje, to se jednostavno osjeća na svakom koraku. Tako sam, nakon što sam dala otkaz, usred epidemije koronavirusa, dan nakon potresa u Zagrebu, odlučila da više nemam što izgubiti.
Zašto baš portal koji govori o povijesti i kulturi?
Kultura je, nažalost, priznali mi to ili ne, često zadnja rupa na svirali, ako govorimo o medijskom prostoru. Pogledajte samo naše televizijske kuće. Vijesti iz kulture obično se emitiraju u kasnim večernjim satima ili ranim jutarnjim, kada to nitko ne prati. Kultura se spominje samo ako se dovodi u vezu s nečijim privatnim životom, skandalom ili pak crnom kronikom. Nijednoj se od velikih medijskih kuća previše ne isplati pisati vijesti iz kulture. Zašto? Jer prevladava mišljenje kako to ljude ne zanima i na to neće kliknuti. Sve se, dakle, svelo na klikbejt, a znamo da su klikovi novac.
Nažalost, društvo smo koje će zamjerati što je u susjedovu dvorištu trava zelenija. Ljude zanimaju skandali, tračevi, pikanterije. Takvi smo da se često hranimo tuđim nesrećama dok s druge strane kukamo kako ne postoje kvalitetni medijski sadržaji i pozitivne priče iz okoline.
Postoje, ali prosječni građanin Republike Hrvatske na njih neće kliknuti.
Što je onda presudilo da doneseš odluku o pokretanju portala?
Okolnosti su bile takve da sam napokon imala sve vrijeme ovog svijeta koje mi je nedostajalo ovih godina, uz posao, predavanja i društveni život.
Jedna sam od onih koja je vrijeme samoizolacije iskoristila na najbolji mogući način i to se uopće ne sramim priznati. Dapače, skidam kapu svima koji nisu dopustili da im koronavirus preokrene živote naopako i da se u potpunosti prepuste čemeru i jadu.
Kad se oko nas odvija nešto na što ne možemo utjecati, poput koronavirusa i potresa u Zagrebu, bitno je pronaći ono na što možemo i u tome dati sve od sebe. Većina ljudi nije bila svjesna privilegija koje nam je karantena donijela.
„Nemam vremena“ više nije bila izlika. Sjela sam, zasukala rukave i krenula raditi. Bila sam zahvalna što uopće imam krov nad glavom pod kojim sam sve to mogla. Najviše su izgubili oni koji su dopustili da im pandemija utječe na sve oblike života.
Kako si uspjela okupiti ekipu volontera koji redovito pišu članke?
Nekoliko tjedana nakon pokretanja portala sjetila sam se dana u kojima sam i sama pripadala novinarima volonterima. Bio mi je to jedan od najuzbudljivijih studentskih perioda. Bili su to dani u kojima sam osjećala svrhu – ono što svi želimo osjećati, a da to ni ne znamo. Svrha je bit svega. Kad imaš svrhu u životu, kad znaš zbog čega si ovdje, onda ti ništa više ne stoji na putu.
Spletom okolnosti, dobre dvije godine smo se mimoilazile, a onda – u najgorem mogućem trenutku života – ponovno našle. Podnaslov kolumne u kojoj opisujem kako sam se odvažila na taj korak bio je “Bratec Strah i Sestrica Hrabrost” – u najvećem strahu krije se i najveća hrabrost.
Htjela sam, dakle, probuditi ono volontersko ozračje koje sam prije osjećala. Ono kad tim ljudi s velikom euforijom i entuzijazmom radi na priči. Zato sam objavila oglas za volontere.
Trenutačno je u timu više od dvadeset ljudi – povjesničara, kroatista, germanista, talijanista, latinista, povjesničara umjetnosti, novinara, etnologa i antropologa – ljudi sa svrhom koja raspiruje nevjerojatan plam i koja ih tjera da traže priču vrijednu pričanja. Uvjerena sam da će svatko od njih na portalu pronaći najbolje za sebe.
Kakvu publiku Beli Zagreb Grad želi okupiti i s kojom svrhom?
Ciljana publika su nam svi koji njeguju iste vrijednosti. Svi oni koji polaze od sebe kako bi napravili neku dobru promjenu u društvu Glavni su ciljevi portala dizanje svijesti o bogatstvu našeg kulturnog i povijesnog naslijeđa, šarolikosti kulturnih sadržaja u Zagrebu – na području likovne, glazbene i scenske umjetnosti, književnosti, ali i sporta, koji je nerazdvojiv dio hrvatskog kulturnog identiteta.
Razgovaramo i s brojnim afirmiranim i neafirmiranim umjetnicima čije priče stvarno trebaju biti ispričane. Bilo da su glazbenici, likovni umjetnici, književnici, filmaši ili pak samo vole pratiti navedena područja. Podržavamo i humanitarne akcije u koje vjerujemo i koje stvaraju bolji Zagreb i bolju Hrvatsku.
Radimo ovo za sve koji su žudjeli za oazom kvalitetnog sadržaja lišenog politike, crne kronike i tračeva. Za sve koji vjeruju i koji žive kulturu. Jer – ona nije umrla, življa je no ikad prije. Svemu ovome u prilog ide i činjenica da je portal u prvom kvartalu postojanja zabilježio više od 30.000 posjeta.
Koliko je studij hrvatske kulture utjecao na tvoju motivaciju, odabir sadržaja i pristup?
Valjda sam jedna od endemskih vrsta koja je oduvijek pratila vijesti iz kulture, slušala razgovore s našim književnicima, jedva čekala emisiju TV-kalendar i novu zadaćnicu iz hrvatskog jezika. To su neki znakovi iz najranijeg djetinjstva koje shvatiš tek kasnije. S obzirom na sve te interese, kroatologija je bila logičan slijed. Studij je objedinio sve moje interese, a vještine kreativnog pisanja, copywritinga, social media i content-marketinga razvijala sam sama na brojnim on-line tečajevima te raznim volonterskim, ali i plaćenim poslovima.
To je jednostavno prilagodba vremenu – bez poznavanja digitalnog marketinga, portal ne bi postojao. Talent za pisanje bio je samo 1 %, ostalih 99 % čine rad, odricanje od brojnih stvari koje bih htjela isprobati, ali me jednostavno ne bi vodile k cilju, te svi digitalni alati i kanali za učenje.
Kako izgleda jedan dan u životu urednice portala, k tome i studentice s redovnim obvezama na fakultetu?
Koliko god naporno bilo, trudim se u cijelom procesu misliti i na zdravlje. Obično sam rano ujutro bez problema na nogama, ali zato sam prije ponoći već u krevetu. Nikad nisam bila tip koji je čekao inspiraciju do tri ujutro. Inspiracija se ne čeka, ona ti dođe u posjet kad već kreneš raditi. Upravo je to razlog zašto u intervjuima volim to pitanje postaviti svojim sugovornicima. Istaknula bih odgovor glazbenika Jeronima Marića koji je rekao kako su umjetnici, tekstopisci stalno inspirirani. Ili književnika i autora brojnih domaćih hitova Željka Krznarića kojem disciplina pomaže da „ulovi inspiraciju“ jer u suprotnom, kaže, ne bi napisao ni polovicu svog opusa.
Tako da, biti redovna studentica i glavna urednica portala – itekako je moguće.
