Latinski corona znači kruna. Kruna je simbol vladarstva, moći, nosi je kralj(ica), a najčešće je izrađena od plemenitih kovina. Riječ kruna se može upotrebljavati i u metaforičkom smislu, kao na primjer kada kažemo kruna svega je bila/o , kao zaokruženo, završeno poglavlje, kada stavljamo točku na i, kada želimo nešto konstatirati, naglasiti ključni moment, moment promjene nekog događaja ili priče i od tog trenutka više ništa neće biti isto. Dakle, kruna implicira promjenu! Corona virus nitko ne nosi na glavi, ali se zato može protumačiti u ovom drugom kontekstu. Činjenica jest da je Corona zavladala ili na neki način „okrunila“ naš dosadašnji uobičajeni život i promijenila njegov tok. Tu promjenu je osjetio gotovo svaki čovjek na Zemlji, pa tako i mistično tijelo koje se zove Crkva.
19.ožujka bila je posljednja sv. Misa s narodom. Tu vijest smo svi različito primili, i dok su neki s poslušnošću prihvatili uputu biskupa, neki su izrazili svoje nezadovoljstvo, i to najprije i zbog ukidanja znaka „mir s tobom“, pa odlaganjem blagoslovljene vode i na kraju zbog oduzete Mise i time samo pokazali koliko postoji nerazumijevanja i nejasnoća u vjeri koju ispovijeda. To je pomalo zabrinjavajuća činjenica da se sakramenti još uvijek smatraju nekim magijskim činima koje vlastitom voljom kontroliramo, dajemo i oduzimamo. No, nije otkazana samo Misa, nego i sva vjerska okupljanja od župnih kateheza preko biblijskih i bračnih susreta, susreta za mlade, probe zborova, pa do sastanaka pastoralnih vijeća i svih onih nevidljivih susreta koji čine da neka župa, određeni pastoral funkcionira. No svi ti izazovi kao da su potrebni da bi se napokon otkrila istinska narav Crkve, njenog poslanja i počela ispravljati kriva slika koji ljudi imaju o njoj. Postavlja se pitanje kako sada evangelizirati kada nema onaj bliski kontakt s ljudima, kako sada kada joj je oduzeto sve, držati čvrstim svoj identitet te ispunjavati onu prvotnu apostolsku zadaću navještaja Radosne vijesti. Isus je naviještao Kraljevstvo Božje sukladno tadašnjem vremenu, govorio je u prispodobama, što znači da je uzimao slike iz svakodnevnog života tadašnjih ljudi kako bi im približio i omogućio spoznaju o Bogu i Njegovu naumu, zapravo kako bi im približio sebe. Tu zadaću Krist je povjerio svojim apostolima, Crkvi, stoga je danas na njoj da na isti način djeluje. Danas je ipak malo drugačije nego nekada, živimo u digitalno-tehnološko-virtualno doba i Crkva iznalazi načine prilagodbe, ali ne odstupajući od prvotnog navještaja. Ona postaje svjesna kako mora upotrijebiti one alate kojima se najviše služe ljudi da bi do njih doprla. Jedan takav alat ili aparat je digitalizacija: televizori, Internet, računala, pametni telefoni, tableti.
O digitalizaciji odnosno društvenom priopćavanju u Crkvi govorilo se još šezdesetih godina na II.vatikanskom koncilu i tada je donesen dokument Inter mirifica koji u skladu s moralnim zakonom daje upute o ponašanju Crkve –Božjeg naroda, u medijima. Ona jest i mora biti prisutna u svijetu, iako nije od svijeta. Poslužujući se Kristovim primjerom, mora biti hrabra i odvažiti se uzimati slike iz svakodnevnog života ljudi i pričati prispodobe sukladno vremenu u kojem živi. I mislim da je baš ovo vrijeme pandemije dobrodošlo kako bi shvatila da to što se koristi modernim sustavima, ne znači da podliježe modernističkom načinu življenja. Mogu se složiti kada čujem da je Corona došla baš u simbolično vrijeme, vrijeme korizme, kada je zadaća vjernika ući u samoga sebe, uvidjeti što je to što nas najviše sprječava za odnos s Gospodinom, opet ispočetka pronaći svoj identitet (kao Božjeg djeteta) i tako djelovati te se tako pripravljati za najveći od najvećih blagdana, Uskrs. Tako i je i Crkva, kao mistično Tijelo Kristovo, imala prilike ponovno preispitati svoju duboku narav.
Čini mi se da ovih dana uspješno savladava taj jaz između svetog i profanog, i ulazi u živote ljudi. Ljubav je domišljata kažu, pa tako danas imamo prilike pratiti sv. Misu preko malih ekrana. I ne samo sv. Mise, nego i vjeronauke, molitvene i slavljeničke susrete, po prvi puta na ekranima uživo Urbi et orbi, zatim razno razne podcaste, Instagram live-ove, klanjanja, različite aktivnosti za djecu –online oratoriji, YouTube videi Biblija za malene. Ako kliknete na YouTube kanal Nova Eva, tamo ćete pronaći mnoštvo duhovnog sadržaja, osim sv. Mise u 18.30 sati, svaki dan organiziraju drugačiju aktivnost od 20 sati, klanjanje, vjeronauk, molitva za duhovna zvanja, Lectio divina, slavljenički susret. Franjevci iz Pazina organiziraju biblijske susrete, različite molitvene susrete, fra Stjepan Brčina je poznat na Instagramu s gostujućim live-ovima, molitvama, vjeronaucima, Župa Pomoćnice kršćana na Kmanu, Split ima online oratorije, klanjanja, marijanske pobožnosti, Dubrovačka biskupija organizira molitvu časoslova, na YouTube kanalu – Trajno Euharistijsko Klanjanje iz kapele sv. Josipa, i većina uz svakodnevni prijenos sv. Misa. Postoji još mnoštvo, mnoštvo duhovnog sadržaja koji se nude samo je potrebno malo pronjuškati. Naravno, neki od tih sadržaja su bili dostupni online i prije izolacije, ali uglavnom se sve to odvijalo u crkvenim prostorima. Bilo kako bilo, sve ovo navodim da mogu s ponosom reći da je Crkva napokon pomaknula granice i postala bliža ljudima – napokon je ušla u domove, ni ne znajući u kakve sve domove. Ova cijela situacija će se jednog dana moći ispričati kao prispodoba, premda ona to već i je. I dakako, otkrila se njena istinska narav te smisao njenog postojanja.
Već da, još ne. Zvuči poznato, zar ne? Vraćam se na početak priče – nomen est omen! Iako je vrijeme korizme prošlo, vrijeme corone nije, ali poslužit ću se izjavom: „Tek u pustinji Egipat izlazi iz nas“, odnosno možda smo izišli iz Egipta – korizme, ali se još uvijek nalazimo u pustinji, pa se možemo prisjetiti niz čudesnih djela koje je Bog činio Izraelcima u pustinji, čudesna mana, pratnja u stupu od oblaka, nježni povjetarca, Dekalog, pa i unatoč njihovim, našim grijesima, lijenostima, strahovima, tjeskobama kojima se u izolaciji možemo predati; pobrinuo se da Duh puše gdje hoće, pa i preko ekrana. Prema proroku Ezekielu, pustinja je dolina kostiju, beživotnosti, a i Isus je svojim odlaskom u pustinju pokazao kako je ona mjesto kušnje, ali i da je Bog tamo prisutan, On je uvijek prisutan. I sada, kada govorimo o Coroni, izolaciji kao pustinji, o nama kao putujućem Božjem narodu, Crkvi kao tijelu, kojemu je Krist Glava, možemo reći kako je na Njegovoj glavi kruna Božjeg kraljevstva i vjerujem i znam kako će jednog dana Coronu svrgnut s prijestolja, jer On je pobijedio Smrt. Dakle, ime je znak. Tko zna čitati, neka shvati!
