Što je pjesnik? Nesretnik koji krije duboke bolove u svome srcu, ali čije su usne tako oblikovane da, kada jecaji i krici prelaze preko njih, to odjekne kao lijepa muzika.
S. Kierkegaard
Cilj je ovog teksta dvoznačan. Prva oznaka je, kroz Bareove stihove, upoznati s mišlju pojedinih filozofa one koji se s filozofijom na ovaj način još nisu susreli. Onom drugom, plemenitijom oznakom koja proizlazi iz prve, nastojat ćemo očistiti lik Gorana Barea od natruha što ne daju prići čovjeku koji iz dubine vlastite egzistencije vapi da ga se čuje.
A, zašto Goran Bare? Jer u čovjeku kojega su smrt supruge od posljedica predoziranja, smrt bliskih prijatelja i život praćen konstantnom borbom s ovisnošću, oformili kao figuru u kojoj, uz one koji u njoj pronalaze samo izgubljen slučaj, lik ovisnika ili predmet poruge i sažaljenja, postoje i oni koji u njegovu biću – liku i djelu, nalaze očitovanje čovjeka žednog milosti i smisla. Lik je to čovjeka koji je u dubokoj destrukciji vlastita bića uvijek nanovo vikao: „Za koga? – za život!“ Upravo zato Goran Bare.
Što stihovi takva umjetnika poručuju čovjeku? Jesu li umjetnička djela odvojiva od autora i je li svako djelo otvoreno za novu interpretaciju? Gdje se skriva filozof u liku Gorana Barea i jesu li takvo što već izrekli jedni od najznačajnijih filozofa? U prvom dijelu rada pratimo misao pojedinih antičkih filozofa i Bareovu nesvjesnu interpretaciju. Pa krenimo!
Jednom davno u 5.st. pr.Kr. jedan je filozof po imenu Parmenid u spjevu „O prirodi“ napisao sljedeće:
Prema jednom bitak jest, a nebitka nema. Staza je to uvjerenja koja istinu slijedi. Prema drugome nebitak jest i nužno postoji. To je, kažem ti sasvim neprepoznatljiva staza: ne možeš spoznati ono što nije jer nije moguće niti ga izreći…
Problematiku bitka i nebitka, kretanja i promjene, prije 17 godina sažeo je jedan metafizičar u pjesmi „Pokreni se“, jednostavno opjevavši:
Ne postoji, ono što ne postoji.
Nepoznato je je li Goran Bare čitao Parmenida, kao i to je li za njega čuo, ali nipošto nije ostao kao dvoglavi smrtnik koji ništa ne zna.
Sokrat u Platonovom „Protagori“ kaže da nijedan mudar čovjekne vjeruje da itko griješi svojevoljno ili svojevoljno čini neko podlo ili zlo djelo. Kakav je idealist bio naš dobri stari Sokrat, a kako tek pažljivo porađa istinu Bare opjevavši svoje neznanje u stihovima iz pjesme „Način poseban“, koji glase:
…griješio
jako sam griješio,
ali nikad namjerno
Većina je čula za Diogena iz Sinope, dovoljno je spomenuti: bačva, fenjer i Aleksandar Veliki. Anegdote tog čudnovatog lika prenijeli su nam pored Diogena Laertija i drugi antički pisci. Među njima je i ona da je jednom usred podneva hodao s upaljenim fenjerom u ruci i na pitanje što radi odgovorio: „Tražim čovjeka!“ Čuli su svi isto tako i za pjesmu „Put ka sreći“ – nadamo i prije nego što ju je za himnu svoje kampanje izabrao bivši predsjednik gospodin Ivo Josipović. Pjesma je to s albuma „Izgubljen i nađen“ (2001), a započinje stihovima:
Gdje je nestao čovjek, gdje se skrivao?
U definiciji čovjeka stoji da je čovjek živo biće koje ima visoko razvijen mozak, sposoban je za apstraktno razmišljanje, govor, rješavanje problema, introspekciju i sl., no biti čovjek ne očituje se u pukoj egzistenciji. Kada Bare traži čovjeka, vjerujemo da ga traži u punom smislu riječi, sa svim njegovim kvalitetama i vlastitostima.
Što znači biti čovjek? Ostvariti se kao čovjek zahtijeva, u neprekidnu traganju za smislom i temeljem vlastita života, koegzistenciju s bližnjim, tako, kao da je moj smisao protkan istom niti kao i smisao drugoga. Iako su linije drugačije, one nikada ne bi trebale prkositi jedna drugoj već u svojoj različitosti biti povezane znajući da je njihov konačan cilj otkan u istom.
Tragom grčkih filozofa za koje je, a među njima i za Aristotela, cilj ljudskog života bila sreća, eudaimonia, u stihovima pjesme „Ostat ću svoj“ Bare pjeva:
…ne želim razmišljati
o prošlosti, o sudbini
radost života ću tražiti
ma da je teško nju pronaći
Nastavak eudajmonološke etike koja se očituje u naslovu pjesme „Put ka sreći“, Bare implicira i u pjesmi „Nitko ne može sam“. Čovjek nije actus purus, stoga je njegova sreća sačinjena od osjetnog zadovoljstva i kontemplacije. Sreća kao takva nije na dohvat ruke. Logosom koji je svojstven svakom čovjeku, pojedinac moralnim životom, razaznavajući dobro i zlo i prema tome djelujući, pronalazi sreću. Sreća koja se teško nalazi ne biva svedena na trenutno zadovoljstvo već ga u potpunosti nadilazi. Ona se ostvaruje u zajednici, a na tom tragu Bare kaže:
K’o dijete sretan jer sam našao nju
davnu zaboravljenu pravu istinu
i nema više obmana, bahatog ponosa
sad vidim, sad znam, nisam mogao sam
nitko ne može sam
Obris je to čovjeka koji postaje svjestan da se tek komunikacijom u zajedništvu ostvaruje, vodeći dobar moralan i umski život. Čovjek postiže sreću te kao zoon politikon– biće određeno vlastitom društvenošću, oblikuje zajednicu i na nju je upućeno telosom koji je urođen svakom čovjeku. Čovjek ima prirodnu određenost ka izgradnji zajednice i uviđa da se unatoč naporima da ograničenosti svijeta nadiđe sam …i nema više obmana, bahatog ponosa, istnsko ostvarenje ne događa u samoći …sad vidim, sad znam, nisam mogao sam.
Čovjeka koji ne može sam prepoznajemo, ne samo kao onoga koji biva pritisnut mučninom vlastite egzistencije, nego kao onoga čija esencija biva upotpunjena i zadovoljena tek kada dajući sebe ispunjava svrhu vlastita bivstvovanja.
Pregledom izdvojenih misli pojedinih antičkih filozofa i Bareovih stihova završili smo kratku šetnju kroz antičku filozofsku povijest. U drugom dijelu čitat ćemo što Bare ima reći na misao srednjovjekovnih filozofa, što to povezuje Descartesa i Barea? Saznat ćemo i to drži li Bare da egzistencija prethodi esenciji, a do tada upalite si jednu od Baretovih pjesama i otkrijte pravog filozofa u sebi!
