U vrevi tenzija koje se podižu oko ratifikacije Istanbulske konvencije ili Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, jednostavno nije moguće ostati šutjeti. Pogotovo, kada znamo da svakim danom niču tekstovi novinara, intelektualaca i ostalih, koji stvari u potpunosti reduciraju i relativiziraju.
O etici novinarstva i hrabrosti znanosti ovdje nije riječ, iako nedostatak navedenog očigledno otežava situaciju, no nedovoljno kako bi narod ostao ostao slijep na ono što se događa.
Dok Istanbulsku konvenciju u potpunosti relativiziraju, pojednostavljuju i ignorantski se u odnosu na nju ponašaju neposredni akteri njene buduće provedbe, možda nije suvišno osvrnuti se na određene diskutabilne postavke kojima Konvencija zadire u suverenitet države.
Sljedeći tekst ne smjera u potpunosti dati vrijednosno-pravni prikaz neprihvatljivosti Konvencije po sebi, već želi istaknuti određene nakane. Nepoznavanje (ili neprepoznavanje) tih nakana svrstava nas u promatrače Konvencije čija dalekovidnica ne ide do stvarne svrhe Konvencije, koja je zapravo instrumentalizirani pokušaj ostvarenja globalnih težnji jedne ideološke agende.
Naime, Istanbulskom konvencijom državi se nameće definicija roda od strane međunarodne vladine organizacije koja djeluje temeljem delegiranih ovlasti. To znači da, budući da u zakonodavstvu Republike Hrvatske ne postoji definicija roda (iako se termin kao takav spominje, on u našem zakonodavstvu nije definiran), Konvencijom se nameće definicija roda „koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“.
Stoga, podređivanje roda društvenim tumačenjima, odnosnom društvenim konstrukcijama i njegovo odvajanje od spola, koristeći terminologiju kroz pravila kako „određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, (…) što znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju“ nije ništa drugo nego udar na same antropološke temelje.
Možda je do profesionalne deformacije, a možda se spol ljudske osobe stvarno dodjeljuje prilikom rođenja? Zamišljate li izvlačenje loto dobitnih kombinacija kada ovo čitate? Niste jedini. Hoće li primaljama teći beneficirani radni staž prilikom „dodjeljivanja“ spola pri rođenju? Ipak je to velika odgovornost, što ako babice ne pogode spol u skladu s djetetovim osjećajima?
Nelogičnost, koja proizlazi iz daljnje rasprave, leži u činjenici postojanja Vijeća Europe, njegovog oblika, statusa i moći iz koje izvire njegovo djelovanje. Naime, Vijeće Europe jest međunarodna vladina organizacija, što znači da su je osnovale vlade država koje su njene sadašnje članice. Stoga, države su delegirale određene ovlasti na tu organizaciju, iz koje izvire moć njenog djelovanja. Ista ta organizacija danas zadire ne samo u pitanja isključive suverenost istih tih država nego i u kulturne temelje, s ciljem nametanja ideja u potpunosti neprihvatljivih judeokršćanskoj tradiciji koja čini temelj europske civilizacije, na čijem je tlu organizacija i nastala.
Slično se događa i pri Europskom sudu za ljudska prava, gdje se stvaranjem političkog pritiska konsenzusom nastoji utjecati na pitanja čije je rješavanje u domeni margine diskrecije svake države članice ( što znači da je svaka država slobodna pravno urediti određena pitanja u skladu sa svojim društvenim, kulturnim i tradicionalnim podnebljem). Pogađate, uvijek su u igri pitanja koja se moraju riješiti kroz prizmu moralne progresije, uključujući pobačaj i režim istospolnih zajednica.
Konkretno, prema općem pravnom pravilu građanskog prava, nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ih sam ima. Inače, navedeno pravilo ima svoje mjesto u prihvaćenim načelima civiliziranih naroda koja čine pravne izvore međunarodnog prava.
Osnivanjem međunarodnih vladinih organizacija, države su iz svoje suverenosti prenijele dio ovlasti na te iste organizacije. Navedene organizacije djeluju temeljem delegiranih ovlasti. Što znači da nemaju ovlasti nametati definicije i/ili termine koji spadaju u suverenost države ili pojednostavljeno, u kulturološke datosti jednog naroda. Svjedočimo široko raširenom političkom pritisku na suverene države, koji zapravo postavlja moralne imperative.
Druga stvarna opasnost proizlazi iz tijela zaduženog za nadzor provedbe Konvencije. Tijelo GREVIO čine članice koje gotovo uživaju imunitet kao profesionalci diplomatskog ranga. Kao što je poznato, navedene ovlasti mogu dodjeljivati isključivo vrhovni poglavari država, no izviranje navedenih ovlasti iz pravnog dokumenta sastavljenog od strane međunarodne vladine organizacije bez obzira na „stručnost“ sastavljača, nije opravdana.
Stoga, ovakav udar na pravila građanskog prava ima za cilj podrivanje pravnog sustava utemeljenog u rimskom građanskom pravu. Ipak, isti taj udar ipak je ovisan o pristanku, potpisu i ratifikaciji navedenog dokumenta.
Prema Konvenciji, ovlast zadiranja u kulturne običaje, tradiciju i nastavne programe koje imaju za cilj izmijeniti stereotipe, odnosno „društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atribute koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce“ dodijeljene su članicama GREVI-ja. Globalne težnje, koje će u Hrvatskoj realizirati GREVIO, još nisu ni u zamislima najžešćih teoretičara zavjera.
Dakle, praktički sve što nije po volji članicama GREVI-ja podložno je kritikama i promjenama, a sve će to budno pratiti nevladine udruge, s tzv. monitoringom & fact-findingom, mahom dokazane selektivne borkinje za ženska prava u Hrvatskoj. Pošto je kritički aparat članica GREVI-ja prožet rodnom ideologijom, u realizaciju kreće „iskorjenjivanje kulturnih običaja i tradicija“ utemeljenih u kulturi i naravnom zakonu.
Često spominjana inferiornost žena ili stereotipne rodne uloge prestat će čim se da ovlast djelovanja Grevijankama, koje su u maniri Ivane Orleanske došle osloboditi zatucane i nazadne hrvatske žene. Lažna sloboda koja se navješta ženama kroz Istanbulsku konvenciju leži i u činjenici kako su sve članice navedenog tijela upravo žene. Je li predmet zalaganja ravnopravnost ili nadmoć?
Budući da Konvencija izričito propušta definiranje stereotipa, razumno je izraziti zabrinutost što će se u konkretnom društvu smatrati stereotipom te dolazimo do opasnosti izraza koji se krije iza „iskorijenjivanja svih stereotipnih uloga, ponašanja, aktivnosti i osobina“. Naime, popularna definicija stereotipa, koja negativno generalizira i upućuje na isključivu netočnost mišljenja jest sljedeća. Stereotip je “standardizirana mentalna slika koju prihvaćaju članovi određene grupe te predstavlja pojednostavljeno mišljenje, pristran stav ili nekritičku procjenu“.
Druga definicija stereotipa kaže kako su stereotipi “specifična svojstva koja pridajemo ljudima na osnovi njihove pripadnosti određenoj grupi“. Pripadnost grupi žena, u stvarnosti obuhvaća djelatnosti od kućanskih poslova, odgoja djece, brige za bolesne, završetka fakulteta i/ili doktorskog studija, pokretanja vlastitog posla, članstva u upravama trgovačkih društva ili obnašanja državnih dužnosti.
Prema tome, možemo li reći da su baš svi stereotipi pogrešni? Vežu li se stereotipi uz neke „tipične ženske osobine“, primjerice brižnost, empatičnost, požrtvovnost? Čini li ih to automatski pogrešnima? Ako ja kao žena upućujem na pogrešnost stereotipa koji, primjerice, pokazuju ženu kao njegovateljicu ili majku koja kuha ručak svojoj obitelji, odričem li se ja dijela svoje prirode? Svakako.
Budući da ne postoji pravna definicija stereotipa svojstvenih isključivo ženskim ili muškim principima, ostaje na slobodu autorima eventualnih tužbi ili drugih pravnih sredstava koje bi, primjerice, mogle snaći državu ako u njenom odgojno-obrazovnom sustavu zaostane jedan udžbenik koji bi sadržavao sliku žene, majke kako kuha ručak i/ili oca koji nosi teške predmete.
Granica nema, a ako vam iskorijenjivanje podrazumijeva aktivnosti uklanjanja i nadomještavanja proizvoljnom, ideološkom vizijom, niste se prevarili. Secirajmo dalje, je li konkretno navedeni stereotip o muško-ženskim ulogama u obitelji ili općenito o muškim i ženskim ulogama? Je li, primjerice, ženska uloga u obitelji prepreka ostvarenju uloge „progresivne“ ženske uloge koja može ostvariti „puninu“ svojih ekonomskih sloboda uz eliminaciju muža i djece? Ne mogu se oteti dojmu kako rodna ideologija ima za cilj dekonstruirati sliku žene u obitelji kako bi nas „oslobodila“.
Pozivanjem na rodno uvjetovano nasilje žene se oslobođaju stereotipnih uloga i inferiornog statusa, a sankcija je rodna ravnopravnost. Zašto je rodna ravnopravnost sankcija, odnosno kazna? Zbog toga što svoje utemeljenje ima u ideološkom konstruktu koji odvaja rod od spola, odvaja ženski rod od ženskog biološkog spola. Odvaja ga od od njegove prirodne zakonitosti.
Često čujemo da je prirodna zakonitost stvar subjektivne čovjekove percepcije. Ne može se izložiti veće neslaganje s tom tvrdnjom jednako kao što se ne može poreći da je 2+2 jednako 4. Ravnopravnost koju je moguće izraziti samo na idejnoj razini, jer nije moguće postići materijalnu jednakost dostojanstva muškarca i žene na temelju puke različitosti bivanja muškarcem i ženom, predstavlja zapravo paravan za dekonstrukciju muškarca i žene kao ljudskih osoba i obitelji kao temeljne ljudske zajednice.
Kada bi „progresivna misao“ danas, stvarno bila usmjerena na osnaživanje žena, a ne uglavnom, pod krinkom reproduktivnih prava, na zalaganje za pobačaj i neograničenosti izvantjelesne oplodnje, možda onda i dan danas ne bismo imali neprimjerena i nedopustiva pitanja na razgovorima za posao (koja mahom ostaju nesankcionirana), seksualnog zlostavljanja i mobbinga, a možda i učinkovite mjere demografske politike kojom bi se žene mogle ostvariti u skladu sa svojom ljudskom, ženskom naravi.
Stoga, žene koje žive u skladu sa svojom naravi neće nikada reći da bilo koja od aktivistica i teologinja, koje su najglasnije za ratifikaciju Konvencije, zapravo zastupaju njihova ljudska prava. Koncentrirana i isključiva borba za “pravo na pobačaj” i ostale borbe bioetičke naravi, ne mogu me oteti dojmu da me aktivistička ekipa upravo želi svesti na moje ženske spolne organe. Cijeli vid „ženske“ borbe odnosi se upravo na dio tijela koji je potrebno redefinirati kako „muškarci njime ne bi mogli upravljati“, kako bi žene konačno uzele vlastite živote u vlastite ruke. Zar stvarno, zar takve osobe zastupaju i mene? Nije li svaka od nas mnogo više od svojih spolnih organa?
Protivljenje Istanbulskoj konvenciji ne podrazumijeva podržavanje nasilja nad ženama.
Ako ste protivnik ratifikacije Istanbulske konvencije, često ćete uočiti zamjenu hipoteza koja vam se predbacuje, kako niste protivnik nasilja nad ženama. Tko normalan brani nasilnike? Dosta je podmetanja krušaka pod jabuke i vrijeđanja inteligencije građana i građanki ove države. Zašto sve ove godine ovisnost o državnom proračunu nije rezultirala zalaganjem „ženskih udruga“ za izmjenu domaćeg, ponajprije kaznenog zakonodavstva, potom i radnog kako bi se ženama omogućio dostojanstven život i rad, a u svrhu ostvarenja njihovih prirodnih želja i potreba?
Do kada će žene koje nisu istinski glas žena, nego žive od nadomještanja jedne ideologije drugom, a koje regeneriraju sukladno prilikama za njihovo unovčenje, nametati sebe kao predstavnice mladih, obrazovanih i sposobnih žena, stasalih u Hrvatskoj u poslijeratnim generacijama? Mi se ne smatramo osujećenim generacijama, nama su dostupni različiti izvori obrazovanja, vidimo stvari onakvima kakve jesu, tumačimo ih u skladu sa sakupljenim znanjem i najvažnije, ne bojimo se izreći istinu.
Nama ne smetaju „tradicionalne uloge“ jer smo dovoljno samosvjesne i sigurne u sebe da nas postojanje žena koje misle drugačije od nas i žive život drugačiji od onog koji mi živimo ili želimo živjeti, ne ugrožava osobno niti u jednom segmentu. Ne mislimo da je generalna odlika muškaraca da su zlostavljači, namećući istodobno ideje o muškarcima koje nisu svojstvene njihovoj prirodi. Za potpuno razumijevanje neophodan je barem mali korak prema filozofskoj misli.
Radi ostvarenja ljudskog dostojanstva kao konačnog cilja i svrhe ljudske osobe (uključujući i poštivanje i zaštitu ljudskih prava), potrebno je živjeti u društvu gdje je puno ostvarenje ljudske osobe posljedica poštivanja određenih pravila. Kada bismo bili svjesni uzvišenosti ljudskog dostojanstva, intrinzične čovjekove vrijednosti, ne bismo nikada kao počelo tumačenja ljudskih prava uzimali jednakost, odnosno zabranu diskriminacije. Potonja načela imaju svoju važnost u zaštiti ljudskih prava, no ne mogu imati primarnu upotrebu.
Nepovredivost dostojanstva ljudske osobe samo zbog toga što je ona ljudska osoba preteže nad svim drugim načelima relevantnih nauka. Rušeći uloge, onemogućuje se ostvarenje ljudskog dostojanstva u punini. U tu svrhu, rečeno ekonomskim rječnikom, usredotočimo se na jednakost prilika u društvu, a ne na očekivanja jednakih postignuća, upravo zbog različitosti žena i muškaraca koje izviru iz prirode.
No, da biste navedeno osvijestili, morate biti svjesni postojanja intrinzičnog ljudskog dostojanstva i poštivati ga, a možete početi i malim koracima, primjerice poštivati različitosti, ne vrijeđati one koji misle drugačije od vas ili poštivati nečije vjersko uvjerenje.
Možete i nastaviti s prestankom zauzimanja pozicija s kojih se utječe na javno mišljenje, o nečemu što površno poznajemo i o čemu pravog znanja nemamo, uglavnom modusom zamjene hipoteza, a s ciljem stvaranja autoriteta. Nije uputno govoriti (i vrijeđati pritom po vjerskoj osnovi) kako je očuvanje katoličkih vrijednosti od velike štete za žene, pritom namećući viziju žene i vlastiti koncept življenja „slobode“, odnosno onoga što je naša vlastita percepcija slobode, a bez stvarnog poznavanja katoličkog nauka, a ne samo vlastite ideje o tom nauku. Ima li to smisla?
Analogno tome bilo bi da jedan politolog samouvjereno govori o fizici koja nije predmet njegova istraživanja ili obrazovanja. Nije teško zaključiti kako nametanje određenih ideja autoritativnim, redukcionističkim i ignorantskim nastupom ima odlike totalitarizma.
Sa sjevera nam dolazi primjer skandinavskih zemalja, koji nam govori o tome kako se rodna ravnopravnost protegla kroz sve vidove društva i službi, no rezultat koji su skandinavci ostvarili učinkovitom primjenom rodnih politika iznenadit će sve. Naime, u društvu u kojem su na nulu svedene razlike između spolova, prvenstveno u plaćenosti poslova, razlike između osobnog izbora žena i muškaraca dodatno su se povećale.
Nije li to nevjerojatno djelovanje prirode? Dokazano je da žene više naginju radu s ljudima, a muškarci sa stvarima. Žene su više posezale za „klasično ženskim poslovima“, a muškarci za „klasično muškim poslovima“ u jednakim uvjetima plaćenosti njihovog rada. Stoga, pravi problem, koji izvire iz različitosti bivanja muškarcem ili ženom, leži u neprepoznavanju i nejednakom vrednovanju muškog i ženskog rada, a ne u bjesomučnom pozivanju na materijalnu jednakost dostojanstva muškarca i žene.
Apropo, „klasično ženskih i klasično muških poslova“ u zemljama koje ne njeguju skandinavsku demokratsku kulturu i razvijenost, možda prije nego krenemo u rušenje stereotipa kao dio globalne agende, treba promotriti kako stoje stvari, dok trenutno stereotipi caruju.
Rodni zahtjevi u revolucionarnom pohodu žele žene osloboditi tradicionalnih uloga koji su im nametnute. S obzirom na to da je povijest učiteljica života, znamo kako je ishod revolucije obično tragedija. No, ono što zdravorazumskog čovjeka mora mučiti u cijeloj toj priči je izraz: zahtjev. Od žena se zahtijeva da se krenu baviti „tipično muškim poslovima“, zahtjeva se da budu uspješne u tzv. men’s clubu, zahtjeva se da budu uspješne gospodarstvenice, menadžerice, odvjetnice, sutkinje, itd., zahtjeva se da istovremeno budu majke i imaju obitelj, zahtjeva se da uz sve to budu i lijepe i ženstvene, itd. Rušenjem stereotipa, postavlja se zahtjev jednak pred sve žene, a mnoge ga u konačnici osjećaju kao odstupanje od njihove prave, ženske prirode.
Primjer zakonodavnih odredbi koje sadržavaju zahtjev ravnopravne rodne raspodjele mjesta u izvršnim tijelima ili primjerice saborskih zastupnika i zastupnica, ima specifičan formalni predokus. Može izgledati kao da potičemo mlade djevojke na dodatne sate obrazovanja, no zahtjev je, zapravo, u velikoj mjeri, formalan. Zadovoljavamo zahtjev samo zato da žene budu uključene. Ipak, ja ću prva reći da ja ne želim biti izabrana samo zato jer mi se posrećilo da sam ženskog spola u konkretnom slučaju pa ću završiti na tom popisu.
Ne, ja želim dobiti to mjesto jer sam obrazovana i sposobna, drugim riječima, zato što ću moći opravdati svoj izbor na tu poziciju. To je u suštini problem koji nas prati, formalno pomičemo granice, no supstancijalno stojimo na mjestu. Pa se postavlja pitanje zašto? Koče li nas muškarci jer se osjećaju ugroženo? Ili većina žena odabire „svoju tradicionalnu ulogu“?
Možemo li žene, koje se osjećaju najpozvanijima rušiti stereotipe, svesti na šačicu žena koje u stvari žele ravnopravnost na idejnoj razini jer je na biološkoj ne mogu postići? I sve je to prepušteno na slobodu izbora ženama, no nikako ne može biti autoritativno postavljen zahtjev pred svaku ženu, nazivajući žene koje ne misle isto nazadnima i zatucanima.
Hoćemo li stvarno ratifikacijom Konvencije riješiti sve probleme ženske i muške ravnopravnosti? Ne, ratifikacija sporne Konvencije neće riješiti problem provedbe stvarne zaštite žena od nasilja. Riješit će ga ciljana, sveobuhvatna i stručna provedba odredbi postojećih u domaćem zakonodavstvu. Riješit će ga osnaživanje žena u smislu poticanja izbora življenja svog života kao „tradicionalne žene“ ili kao žene koja ne žele obitelj, ali ne nametanjem jedne opcije nauštrb druge, praveći potonju jedinim ispravnim izborom, koji je eto „moderan i progresivan“, jer ipak „živimo u 21. stoljeću“ (te argumente vrlo često čujemo, iako nemaju baš nikakvo suštinsko značenje, osim što nas suprotno mišljenje svrstava u posramljene i nazadne).
Riješit će ga mama i tata koji su slobodni u odgoju i obrazovanju svojeg djeteta, kojima je životni uspjeh odgoj pristojne i obrazovane djece koja poštuju različitosti bez isključivog nametanja vlastitih stavova. Riješit će ga izbor zdravih, kvalitetnih i stručnih kadrova civilnog sektora, koji se bave zaštitom žena. Sve to nam ne nudi ratifikacija Istanbulske konvencije. Sve to nam ne nudi pozitivan propis koji štiti „vrijednost“ utemeljenu u ideološkom poimanju ženske osobe.
Da bismo dobili odgovor na pitanje koje vrijednosti se štite Istanbulskom konvencijom, morat ćemo posegnuti za razmišljanjem dubljim i udaljenijim od vlastitog, svakodnevnog formiranja portal-, facebook- i instagram-mišljenja. Ipak, to je danas, uz pregršt instant izbora, možda i najteži zadatak. No, jedno je sigurno, kulturni udari kroz provlačenje ideje jednakosti kao primata strukturalne reforme društveno ustaljenih obrazaca, nije drugo doli kulturni marksizam. Svježi primjer pojašnjava, kako skoro trideset godina kasnije postajemo svjesni razorne moći ideologije i njenih razornih posljedica koje ranjenike nasukavaju na nove ideološke sprudove, teško prozrivih ciljeva, no neminovno dugoročno štetnih posljedica.
Mateja Čop
