Svatko od nas jednom je upoznao talentiranu, kreativnu, genijalnu osobu koja toga nije svjesna i ima lošu sliku o sebi jer nije bila odličan učenik u školi ili nije imala 5 iz matematike.
Ako pitate djecu jesu li kreativna ili što je to kreativnost, njihovi odgovori uglavnom će se odnositi na njihove sposobnosti i vještine u umjetničkim područjima i to prvenstveno likovnom i glazbenom. Djeca koja ne znaju baš najbolje crtati ili ne pjevaju u zboru, često će reći da nisu kreativna. Kreativnost i, primjerice, hrvatski jezik, matematika i povijest u istoj rečenici izazivaju smijeh i pogled u nevjerici.
Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, pojmova ili rješenja problema. Kreativno mišljenje podrazumijeva fluentnost, fleksibilnost i originalnost u razmišljanju, otvorenost novim iskustvima i idejama, spontanost, usmjerenost na proces više nego na njegov rezultat. Značajke kreativnih osoba su stvaranje i produbljivanje ideja, otvorenost i hrabrost za istraživanje ideja te slušanje osobnog „unutarnjeg glasa“.
Kreativne osobe propituju usvojena pravila i pretpostavke, stvaraju inventivne veze povezujući stvari koje uobičajeno nisu povezane, zamišljaju ono što bi moglo biti, testiraju drugačije pristupe, daju kritički osvrt na ideje, akcije i rezultate. Abraham H. Maslow tvrdio je da su koncept kreativnosti i koncept zdrave, samoaktualizirane osobe vrlo bliski, uočivši sličnost između opisa karakteristika kreativnih osoba i svojih opisa samoaktualiziranih osoba. Smatrao je da djecu treba učiti da postanu kreativne osobe tako da se ne smiju bojati promjena nego se moraju osjećati ugodno u promjenama i inovacijama.
Ken Robinson, britanski stručnjak za obrazovanje, čija izlaganja imaju preko 30 milijuna pregleda na internetu, tvrdi da je kreativnost u odgoju i obrazovanju jednako važna kao i pismenost. On vjeruje kako odrastanjem ne postajemo kreativniji, već sve manje kreativni. Obrazujemo se da ne budemo kreativni.
Činjenica je da naše škole nisu idealna mjesta za razvoj kreativnosti i da je izvođenje nastave još uvijek često počiva na predavanjima ex catedra koja ne iziskuju aktivno uključivanje učenika. Ipak, posljednjih godina metode poučavanja, organizacija nastave i kurikulumi pomalo zaokreću u smjeru škole koja je otvorena, fleksibilna, uvažava potrebe, sposobnosti i interese učenika, potiče kreativno mišljenje i rješavanje problema učenika.
Načela koja potiču kreativno ponašanje učenika (prema Paul E. Torranceu) su:
- Uvažavati neobična pitanja
- Uvažavati maštovite i neobične ideje
- Pokazati djeci da njihove ideje imaju vrijednost
- Osigurati vrijeme u kojem se ne vrednuje
- Spojiti evaluaciju s uzrocima i posljedicama
Učenike ne treba učiti kako su svi problemi riješeni te da samo treba naučiti točne odgovore i usvojiti gotova rješenja. Treba ih poticati da sami uočavaju probleme i traže rješenja te da promišljaju i kritički prosuđuju. U razredu treba vladati ozračje u kojem se ne bojimo promjena, pokušaja i pogrešaka, nego ih gledamo kao priliku za rast i razvoj. Komuniciramo slobodno i otvoreno, tražimo i cijenimo aktivno sudjelovanje te međusobno razmjenjivanje ideja. Nema stresa, kažnjavanja i prozivanja zbog netočnih odgovora.
Ako pišemo ili crtamo umjesto djece, ispravljamo njihove oblike, inzistiramo na urednosti i preciznosti u svakoj aktivnosti i namećemo šablone, umanjujemo dječju kreativnost. Stalnim nadzorom djece ne dajemo im priliku da preuzmu odgovornost i rizik i izostaju njihovi kreativni impulsi.
Ako evaluiramo sve što rade, postaju zabrinuti je li dobro ono što rade. Pretjeranim nagrađivanjem djece uskraćujemo im intrinzično zadovoljstvo, a pretjeranim vođenjem djeca dobivaju dojam da je originalnost pogrešna, a istraživanje gubitak vremena. Naposljetku, postavljanjem previsokih očekivanja djeca često razviju otpor prema predmetu ili aktivnosti.
Osobine učitelja koje pomažu učenicima da budu kreativni su otvorena i dobra komunikacija (iskrenost, strpljenje, razumijevanje, spremnost pomoći, vedrina, smisao za humor) te usmjeravanje (dobro objašnjenje postupka i teme, davanje prijedloga, česte pohvale i poticaji). Pitanja koja potiču razvoj kreativnosti mogu biti: „Objasni..“, „Na koji još način možeš..?“, „Što bi bilo kad bi..?“, „Imaš li ideju kako..?“, „Što će se dogoditi ako…?“, „Na što te to podsjeća?“, „Kako ti zamišljaš…?“.
Divergentnim pitanjima i zadacima potiče se razmišljanje, povećava motivacija i aktivnost učenika te razvija njihova mašta i istraživački duh. Ona omogućavaju više različitih odgovora na isto pitanje te se tako može dobiti uvid u djetetov proces razmišljanja. To, naravno, ne umanjuje i ne zanemaruje važnost konvergentnog mišljenja i usvajanja znanja i činjenica. Ako učenik nema dovoljno znanja o nekom problemu, neće ga moći objasniti na nov način, poboljšavati niti stvarati originalne ideje.
Učenje učenika kako pronaći korisne informacije i koristiti ih u svakodnevnom životu potiče razvoj njihovih kreativnih potencijala i čini ih samostalnim, zrelim i aktivnim članovima društva koji će svojim prijedlozima, idejama i originalnošću kreirati svijet u kojem žive.
Ilka Zadro, mag. rehab. educ.
Ovaj je članak napisan u sklopu projekta #DostoJAnstvom_PROTIV_NASILJA koji je u suradnji sa Centrom Pričaj mi proveo Svjetski savez mladih Hrvatska.
IZVORI:
Bognar, L. (2012) Kreativnost u nastavi. Učiteljski fakultet u Osijeku. Napredak 153 (1) 9-20.
Koludrović, M., Reić Ercegovac, I. (2010) Poticanje učenika na kreativno mišljenje u suvremenoj nastavi. Odgojne znanosti 12 (2010), 2, str. 427-439.
Perić, B. (2015) Kreativnost u nastavi. Život i škola: časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja. Vol. I.XI No. 1.
Somolanji, I., Bognar, L. (2008) Kreativnost u osnovnoškolskim uvjetima. Život i škola: časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja. Vol.I.IV No. 19.
Ken Robinson – Do schools kill creativity – TedTalk
