Današnjim obilježavanjem Svjetskog dana osoba s Down sindromom bila sam potaknuta čitateljima donijeti priču o vrijednosti i čudu koje su ti posebni ljudi. Nisam se dugo premišljala i nisam morala daleko posegnuti jer sam bila te sreće da prije nekih godinu dana upoznam svog sugovornika.
Ključ radosnog i ispunjenog života, kojem svi toliko stremimo, krije se, ili bolje, otkriva se u svakodnevnim, naizgled nevažnim prilikama, a svjedok toga je upravo Zdravko čiju priču ambiciozno želim sažeti u ovih nekoliko redaka. Pripremajući se za ono što je trebao biti intervju, sastavila sam nekoliko pitanja, zanemarivši otvorenost i pripovjedačko umijeće koji me očekuju s druge strane.
Budući da sam uranila na dogovoreni sastanak, Zdravka sam pričekala u društvu ostalih članova Arke – Korablje koji su se okupili na redovitoj radionici. Točno u dogovoreno vrijeme na vratima se pojavio nasmiješeni Zdravko s gromkim „Dobro jutro!“ Ne trebam posebno naglašavati, i ne znam kako bih, radost na licima njegovih prijatelja.
Prije negoli smo započeli s razgovorom, Zdravko me podsjetio kako je vrlo kratak s vremenom budući da ga čekaju i druge obveze, trening u prvom redu, ali kako ne trebam brinuti jer je on, kako kaže, rođen spreman.
„ Moje ime je Zdravko i na ljeto ću napuniti 47 godina, ali veliko slavlje čuvam za 50. rođendan.“, nestrpljivo je započeo. „ Radim u Mc Donald’s-u, u Drive In-u. Ljudi tamo dođu autom pa naruče, onda plate pa im ja dam narudžbu. Volim raditi i vole me kolege, zezamo se.“
Moj sugovornik je, uz posao i redovita druženja u Arci, pronašao vremena i za sport: „Treniram para taekwondo. Imam crni pojas.“, za što posebno zahvaljuje svojim trenerima – „Trener i trenerica su mi dragi, dobri su. Ja njih poštivam, kao obitelj. Dobar sam i pristojan.“ Naglašava kako je uporan u svemu što započne, a ako je suditi po rezultatima, sumnje u to nema: „ Bio sam ove godine u Turskoj na Europskom prvenstvu i osvojio 5. mjesto“ pa šaljivo zaključuje: „ Ma ja sam prvak!“ Voli istaknuti kako uživa u hrani pa tako turskoj kuhinji daje pozitivnu kritiku: „ U Turskoj je hrana jako fina.“
„Doma imam dosta medalja, zlatnih i srebrnih. Nemam još posebnu policu, ali dobit ću je.“ Svjestan je svojih sportskih uspjeha pa priznaje: „ U sportu je bitno puno vježbati, dobiti formu za borbe. Jako volim vježbati. Treba se puno truditi.“ Poznato je kako sport prate česta putovanja, a na putovanjima je dobro moći se sporazumjeti s lokalnim stanovništvom. Zdravko ni tu ne zaostaje: „ Bio sam u Parizu kod sestre i bilo mi je lijepo pa sada učim francuski.“, a odmah je ponudio dokaz kako mu zasad dobro ide – „Je l’appelle Zdravko… a voda je, vidiš, eau… “ „Svaki dan malo učim, to jako volim, želim ići i u školu stranih jezika da tamo malo više naučim.“ Nadodaje kako se fotografirao kod Eiffelovog tornja, a tu fotografiju osobito čuva.
Zdravku su radni dani u tjednu ispunjeni pa sebi subotom i nedjeljom osigurava odmor: „ U Arku dolazim vikendom. Preko puta je Lidl, tamo sve kupimo pa zajedno pravimo ručak, onda kavica, i tako…“ Na pitanje voli li više slatko ili slano, Zdravko se od srca nasmijao: „Ja sve volim jesti!“ Nastavlja: „ Volim ići malo šetati, u grad. Najviše volim šetati Maksimirom, tamo je zoološki pa pogledam i životinje… i slušati pjesme, Duhovni kutak mi je najdraži bend.“
Ne zaboravlja ni obitelj pa je, iako voli druženja s bratom i sestrom, posebno vezan uz svoje nećake, za koje kaže kako ih vrlo uspješno čuva i pazi, kada je potrebno.
Ugodni razgovor smo priveli kraju uz Zdravkovu napomenu kako ovakav sunčan dan treba radosno iskoristiti, stoga nam nije preostalo drugo nego ispiti čaj i pozdraviti se do skorog viđenja.
Toliko životnosti i vedrine teško može stati u nekoliko rečenica. Ipak, nadam se da ste osjetili tračak sreće čitajući ih. Sindrom Down o kojem se toliko govori i piše, na koji smo se ovih nekoliko dana posebno obazirali, je dijagnoza, jedan djelić nečije biološke određenosti koji sa sobom nosi izazove i odgovornosti, ali i bezbroj radosnih prilika. Zdravko je prihvatio moje prijateljstvo unatoč nekim mojim ograničenjima, zanemario je što nisam nadarena za glazbu koja je njemu toliko bitna, a uvjerena sam da je tako zažmirio i na sitne nedostatke drugih prijatelja, te nesavršenosti koje čine život. Osobe sa sindromom Down, kao i one bez njega, u potrebi su za istim: prihvaćanje, uključenost, ljubav… Osobe s Downovim sindromom zauzvrat nude isto, nude, ada ih se to ne traži. Ta odanost je vrijednost koju bismo svi trebali njegovati, a možemo se tome naučiti ugledajući se na naše prijatelje s kromosomom više.
Arka – Korablja je zajednica osoba sa i bez intelektualnih teškoća čiji je utemeljitelj Jean Vanier. Zagrebačka podružnica je dio međunarodne obitelji – mreže zajednica Arka koje postoje u više od 40 zemalja u svijetu, a koje su okupljene unutar krovne organizacije L’Arche International. https://www.korablja-arka.hr
