Globalna pandemija COVID-19 donijela je sa sobom mnoge nama nove i neočekivane situacije. Većina vas je vjerojatno kod sebe primijetila i neke nove emocije s kojima se dosad niste susreli te ste uočili i neobična ponašanja drugih ljudi. Kada bismo napravili neki presijek psihosocijalnih procesa tijekom dosadašnjeg perioda uvidjeli bismo da osim što, očekivano, prevladava dosta negativnih emocija i ponašanja, ima također i onih pozitivnih.
Prvi naš susret s COVID-19 zbio se preko TV-a i interneta preko kojih su portali izvještavali o širenju virusa u Kini. S obzirom na geografsku udaljenost Kine i prethodna iskustva o prijašnjim epidemijama koje nisu zahvatile Hrvatsku, većina nas je vjerojatno pomislila kako i ovaj put to neće biti slučaj. Promatrajući razvoj situacije iz sigurnosti vlastitog doma moguće je da smo doživjeli svojevrsnu katarzu tj. dopustili sebi doživljavanje straha u sigurnim uvjetima pri tom suosjećajući s onima koji uistinu pate i doživljavaju pravi strah. Sasvim sigurno se pojavila i zahvalnost zbog činjenice da se to ne događa kod nas, kao i pojačani osjećaj sigurnosti.
Kako se virus počeo pojavljivati u drugim zemljama, sigurnost su postepeno počeli mijenjati nesigurnost i strah koji je sada postao realan s obzirom da se očekivalo da će i naša država uskoro zabilježiti prve slučajeve. Prirodna reakcija ljudi kada se sretnu s ugrožavajućim čimbenicima su obrambeni mehanizmi. Jedan od njih je omalovažavanje (banaliziranje) situacije kojeg smo imali priliku vidjeti u izjavama poput: taj virus uopće nije toliko opasan kao što govore, ma to i tako neće stići do nas, obična gripa je opasnija, ne može to meni ništa i sl. Obrambeni mehanizmi su nesvjesna izokretanja stvarnosti koja nam olakšavaju nošenje sa situacijom i u prvi mah mogu biti korisni, međutim ako se prolongiraju i ako su izrazito izvan doticaja sa stvarnosti mogu otežavati situaciju i nama i našoj okolini. Primjer toga su svakako ponašanja ljudi koji zbog banaliziranja same situacije ne poštuju socijalno distanciranje i ostala pravila te osim sebe, ugrožavaju i svoju okolinu.
Specifičnost ovog virusa, iz psihološke perspektive, je što je njegovo ponašanje poprilično neobično i nepredvidljivo. Naime, iako su se smrti u početku povezivale samo s odveć kroničnim bolesnicima, počeli su se pojavljivati i slučajevi smrti onih za koje se smatralo da su zdravi, a nepredvidljivosti je svakako doprinijela i eskalacija događaja u Italiji. Bitna karakteristika ove situacije je da je zbog njene nepredvidljivosti i nepoznatosti bitno umanjena naša mogućnost kontrole što dovodi do osjećaja bespomoćnosti, čime se pojačavaju strah, nesigurnost, uznemirenost i frustracija.
Mjere zabrane okupljanja, socijalnog distanciranja i zabrane rada poslovnih objekata su svakako svima nama bile nešto novo. Mnogi su izjavljivali kako imaju dojam da je život stao, da je na pauzi. Nismo mogli više obavljati svakodnevne stvari na uobičajen način što nas je vjerojatno frustriralo i dovodilo do ljutnje. Vjerojatno smo primijetili i da smo razdražljiviji nego inače, a razlog tome je stalna izloženost stresu za koju je teško predvidjeti kada će završiti. Stresne situacije, posebice kada svi prolazimo kroz isti stres, jačaju potrebu za okupljanjem i fizičkom bliskošću što je u ovoj situaciji otežano. Zbog toga je naša frustracija još jača. Mnogi od nas se vjerojatno osjećaju osamljeno i tužno ili pak dosadno. S druge strane, oni koji žive u širim obiteljima vjerojatno su frustrirani činjenicom da im je otežano odvojiti se od svojih ukućana i naći vrijeme za sebe. Zbog toga su konflikti neizbježni, a nažalost može doći i do agresivnosti.
Ipak, svjedoci smo i velike ljudske prilagodljivosti. Da nam je netko prije tri mjeseca rekao da će se svijet paralizirati zbog nekog virusa i da će i u Hrvatskoj dosad umrijeti više od trideset ljudi vjerojatno bi nam to bilo jako šokantno i zastrašujuće. Međutim, kako se situacija postepeno razvija, uviđamo kako i u ovim uvjetima uspijevamo prihvaćati situaciju te uistinu živjeti, a ne samo preživljavati. Vijesti su pune novih kreativnih ideja o tome kako lakše nastaviti normalno funkcionirati, a u svemu nam dodatno pomaže i humor. Možemo primijetiti i da je ojačalo zajedništvo i povezanost među ljudima.
Naime, svaki zajednički cilj homogenizira zajednicu, a posebice kada je riječ o zajedničkom neprijatelju. Iako se ne možemo fizički družiti, i dalje imamo potrebu dijeliti između sebe osjećaje ljubavi, podrške, prisnosti pa čak i ponosa. U tome smo također bili kreativni pa smo organizirali pjevanje na balkonima, puštanje ohrabrujućih pjesama na radiju, online grupe podrške i sl. Nadalje, iz toga zajedništva se izrodila i solidarnost kao prekrasna društvena vrlina. Ona nas uči kako svi ovisimo jedni o drugima. Iako se u prvi mah to može činiti ograničavajuće i nesigurno, to može biti i prilika za vježbanje povjerenja prema drugima i vlastite požrtvovnosti. Na kraju krajeva, čovjek je društveno biće i tek u odnosu s drugima u potpunosti može spoznati sebe. Navedeno se očitovalo u raznim oblicima volontiranja i pomaganja drugima koji su se pojavili. Naime, svatko od nas može na svoj osobit način doprinijeti zajednici i u tom procesu možemo uočiti i osvijestiti osjećaje ljubavi, ispunjenosti, ponosa i zadovoljstva koji se rađaju uslijed darovanja sebe drugima. Na taj način psihički rastemo i sazrijevamo.
Osim volontiranja i prosocijalnog ponašanja, ljudi su se više posvetili i brizi prema sebi. Ova situacija natjerala je svakog od nas da malo uspori. Višak vremena iskorištavamo za odmor i zabavu, fizičku aktivnost, reviziju obaveza, prioriteta i vrijednosti. Briga o sebi i vrijeme za sebe bitno je za psihičko zdravlje i kada nismo u stresnim situacijama, a pogotovo tada. Stoga je to jako korisna navika koja nam omogućava razvoj psihičke otpornosti. S druge strane, za ljude koji već imaju nekih psihičkih teškoća, ova stresna situacija će nažalost vjerojatno pojačati njihove simptome. Stoga je važno biti suosjećajan i brižan prema takvim poznanicima te ih svakako poticati na redovitu psihičku podršku koju je u ovim trenucima moguće ostvariti i putem online kanala.
Dakle, vrlo vjerojatno je da će pandemija jednom kada završi iza sebe ostaviti i mnogo plodova poput jačanja solidarnosti, zajedništva i suosjećanja prema drugima, usvajanja volontiranja i prosocijalnog ponašanja te usvajanja brige o sebi. Nadajmo se da će ljudi navedena ponašanja usvojiti kao nove životne navike te ih prepoznati kao zdrave i oplemenjujuće. Sve u svemu, možemo zaključiti da krizne situacije, osim što mogu rezultirati negativnim osjećajima i ponašanjima, mogu biti i prilika za osobni razvoj i napredak kao i prilika za napredak društva u cjelini osvješćivanjem njegovih istinskih vrijednosti.
Autor teksta: Barbara Bunoza
