Da li je pohađanje glazbene škole gubljenje vremena za one koji se kasnije ne namjeravaju ozbiljnije baviti glazbom ili je tih šest godina odnosno otprilike 1152 sata ipak imalo nekog smisla? Ja se zapravo nikada nisam pitala to pitanje no prijateljica me u jednoj prilici to pitala i tako me potaknula na razmišljanje.
Sad, osam godina nakon završene glazbene škole uspijevam razmisliti o tome koliko mi je glazba ostala važna. Postoji određena sloboda u sviranju skladbi bez razmišljanja o tome kako ju svirati da bi tvoj profesor bio zadovoljan. Naravno ta sloboda nekima dođe tako naglo da poslije glazbene škole potpuno prestanu svirati. Meni je isto trebalo neko vrijeme za odmor, neko vrijeme da ponovno otkrijem svoju ljubav prema sviranju. To vrijeme potrebno je da nešto što je godinama bila obaveza postane ponovno hobi koji volimo. Ponovno otkrivanje ljubavi za glazbu u mojem se slučaju odvijalo u tri faze.
Faza Prva – prisjećanje
Ponovno sjedanje za klavir, ispravljanje leđa da budu potpuno ravna, odmicanje stolice na savršenu udaljenost od klavira i polaganje prstiju na klavir – to su tako poznate radnje, čak smirujuće. Sklapanje oči i sviranje posljednje poznate skladbe, prsti se sami prisjećaju svega što su prošli, melodija teče kao da nikada nije niti stala. Naravno jako bih voljela da je ova zadnja rečenica istinita kao ona ispred nje. No to je samo moja puka maštarija, tako bi to izgledalo u nekom filmu ili kod nekog vrlo nadarenog. Kada sam ja ponovno sjela za klavir prošli su sati da ponovno dođem u formu. Prsti se nisu pomicali onako kako sam htjela, oči su sporo prepoznavale note, sporo je mozak slao informaciju o tome gdje se ti tonovi nalaze na klaviru i prsti su sve to sporo slijedili. Sviranje zahtjeva rad svih tih stvari istovremeno – čitanja nota, pomicanja dvaju ruku, razmišljanje o glasnoći i brzini i zato je potrebna vježba da se sve stvari na koje moramo misliti ponovno usklade. Zbog toga sam nekoliko puta gubila volju pa opet započinjala sa sviranjem.
Faza Druga – vlastiti izbor
Nakon uspješnog prolaza prve faze slijedio je pronalazak skladbi koje sam htjela svirati, ali tijekom glazbene škole nisam stigla ili jednostavno nisam imala volje svirati. Razlog toga bio je jer sam imala četiri-pet skladbi koje sam morala izvježbati do sljedećeg sata klavira (u mom slučaju klavira, može biti bilo koji instrument), a od pomisli na njih hvatao me je umor i svaka druga aktivnost izgledala je deset puta privlačnije od mukotrpnog uvježbavanja istih. Sada naprotiv, ne postoji niti jedna skladba koju sam obavezna uvježbati, u niti jednoj skladbi ne moram ubrzati ritam ili usavršiti dinamiku. Slobodna sam pronaći skladbe koje sam čula prije nekoliko godina i koje su mi upale u uho, imam vremena za gledanje tutorijala na YouTubeu i naučiti svirati pratnju za neke meni drage pjesme. Sviranje je ponovno postalo zabavno i naravno svaka skladba koju sama pronađem izgleda tri puta lakše od onih koje sam morala svirati u glazbenoj školi.
Faza Treća – sviranje za dušu
Samo sviranje i koliko vremena u njega ulažemo postaje stvar izbora. Možda to na van može izgledati kao trošenje vremena i ulaganje u nešto što nam u životu neće nigdje trebati. Možda će se nama samima ponekad tako činiti no taj osjećaj melodije pod prstima, sklad misli i disanja ne može se ničim drugim zamijeniti. Meni najbolji osjećaj je onaj koji slijedi nakon prvotnog prisjećanja i svjesnog čitanja notu po notu neke skladbe koju znam iz glazbene škole, a koja mi se sviđala. Kada se prsti sami ponovno prisjete melodije, ruke same polete nekoliko taktova dalje i mozak ih više ne može pratiti, kada se polako stvara panika jer zapravo ne znam što radim a melodija još uvijek zvuči dobro. Kada svjesno shvaćam da nemam pojma na kojem sam redu skladbe i da nemam pojma što trebam svirati dalje no nekim čudom melodija još teče. Nevjerojatno je to sjećanje prstiju, sjećanje položaja ruku, sjećanje koje nema veze sa svjesnim sjećanjem jer ja ne bih znala ponoviti koje note sviram, ali u tom trenutku, baš nakon tog akorda, ruka sama svira sljedeći. Nekoliko trenutaka poslije čarolija se prekida i ruke staju, a mozak se ponovno uključuje i pokušava ih pogurati na pravu tipku, sporo i svjesno.
Da zaključim, kada me pitaju mislim li da je moje vrijeme uloženo u glazbenu školu izgubljeno vrijeme moj odgovor je definitivno ne. Ne bih to vrijeme mijenjala ni za što, ne mogu reći da se nisam mučila, niti da sam svaku skladbu voljela, dapače, dosta njih nisam i javni nastupi i ispiti zadavali su mi veliki stres. No uz pomoć profesora u glazbenoj školi upoznala sam se s notama, tonovima, skladbama, tehnikama i ljepotom glazbe na način na koji to nikada ne bih mogla sama od sebe koliko god volje imala. Glazbena škola dala mi je osnovno znanje od kojeg mogu poći kada želim bilo što svirati ili naučiti samostalno bilo koji drugi instrument. Stoga ne, to vrijeme nikako nije bilo izgubljeno.
