Predstava „Gore“ bila je jedna od rijetkih prilika da slavim ženu u sebi. Dugo se nisam osjećala tako moćno u svojoj autentičnosti, vjerojatno baš kao i svaka od članica novoformirane postave ZPA koje su na pozornicu ZKM-a umarširale na virtualnim štiklama. Taj divlji „catwalk“ na kojem bi pozavidio i ponajbolji modni agent, predstavio je šest djevojaka kao jedan kolektiv naglašenih osobnosti i estetike pokreta.
Ostatak sam izvedbe provela na rubu stolice, neprekidno se pronalazeći u svakoj od njih dok je moćne basove Nenada Kovačića tu i tamo nadglasao jedino zvuk mog uzbuđenog srca. Hod na nevidljivim potpeticama toliko zorno simbolizira žensku snagu pri čemu je potpuno izostavljan onaj konzumeristički fashion statement o nerazdruživosti žene i štikle te doslovno pregažen kretnjama kojima ženu stavlja na pijedestal samostalnosti na kojem joj ne treba lažni oslonac potpetice koja našu nesigurnost dodatno izdiže za desetak centimetara uvis. Poželjela sam da mogu koračati s njima. Toliko zrače sigurnošću.
Nikada ne čitam materijale prije plesne predstave. Disciplina koja pripovijeda bez teksta, zaslužuje i gledanje bez uvodnika. Ako je predstava dobra, poruku ću shvatiti kroz sami pokret, a ako nije, ni čitanje uvodnika nakon nje, neće puno popraviti dojam. „Gore“ nema neku linearnu radnju pa ipak iz dinamike izvedbe, koja je i sama vrlo ekstremna, jasno je da se radi o životu u kolektivu i izvan njega. Autentičnost svake od plesačica prikazuje ju tako kao ličnost, i kao dio kolektiva, pri čemu se te dvije uloge često i preklapaju.
Žestina izvedbe kao i rijetka zahtjevnost koreografije idealni su za showcase novih članica ansambla, ali potpuno izostaje dojam da je Ferenc Feher to isforsirao. Taj neprekinuti ritam, koji do te mjere utječe na publiku da na momente doista požališ što sjediš, sjajan je odraz tempa suvremene žene, čije se uloge i zadaće često preklapaju i od pojedinke zahtijevaju nadljudske napore u nošenju sa životnim izazovima. Zato su sve članice ansambla heroine modernog načina života. Gendis Putri Kartini izvedbi donosi zaigranost i divljinu, Andreja Jandrić drsku sirovu snagu i oštrinu pokreta, Sintija Kučić spaja žensku krhkost s okretnošću divlje zvijeri. Ivona Grubišić s mladenačkom lakoćom izvodi street style elemente, Jovana Zelenović sofisticiranim pokretom i direktnim izrazom svoju neupitnu ženstvenost transformira u seksipil, a naizgled fragilna Margareta Firinger iznenađuje profinjenošću scenskog izraza čak i u akrobatskim elementima.
Decentni kostimi Zdravke Ivandije Kirigin kao da omekšavaju silinu pokreta koji kroz izvedbu doslovno probijaju kroz slojeve odijela, baš poput ženstvenosti mladih performerica. Uz minimalnu ali domišljatu rasvjetu Saše Fistrića, pedesetominutna izvedba „Gore“ prva je plesna predstava na kojoj sam doživjela „standing ovations“ i uzajamne krikove istinske sreće kako izvođačica, tako i publike. Baš ta uzajamna nesputana strast potpirena vatrometom pokreta bio bi prva preporuka, kad bih imala zadatak svu ljepotu suvremenog izričaja približiti nekome tko nikad prije nije gledao plesnu izvedbu.
Za sve dodatne informacije o plesnoj predstavi Gore, uključujući informacije o daljnjem radu plesne skupine i budućim najavama, potražite ovdje.
Klara Šimunović
