Dopustite mi da vam ukratko ispričam jednu epizodu. Ova je priča možda istinita, možda nije, ali nije ni važno. Može biti istina od riječi do riječi, a može biti i puka nit nečije mašte...
Bilo je to negdje na počecima našeg studija. Nekakve parcijale i mutni ljetni mjeseci poslije više ne položenih ispita. Mutni od alkohola, jutarnjih mamurluka i od studentskog umora koji je nas studente obuzimao na mahove. Bili smo tobože otmjeni akademski građani (tako smo si umišljali) jer smo studirali u samoj zgradi sveučilišta. Naši su stariji kolege nosili odijela. Naše kolegice bile su uvijek našminkane i dotjerane. Imali smo obavezu ustajati kada bi profesori ulazili u predavaonicu, a u samu zgradu se nije moglo ući primjerice u kratkim hlačama. U turnusima nas je bilo i po dvije stotine, a ukupno oko šest stotina na godini. Govorili su nam da smo mi „buduća elita društva“.
Moj kolega bio je jedan od onih studenata koji su zalutali na taj studij. Taj dječarac predstavljao se kao pametan, vješt i promućuran, a ponekad bi se uspio načiniti i mudrim. Dakako to je bila samo gluma. Bio je neiskusan i mladenački prgavo nastrojen prema svijetu s mnogim svojim jednostavnim osuđivanjima i mrkim pogledima. Onima iz kojih se nakon nekog vremena razvija mržnja. Mnogo nas je u skupini, koja bi brojala nekada pet, a nekada dvadeset studenata, imalo upravo takve poglede. Svi smo mi ismijavali studente drugih fakulteta, utvarali si i uvjeravali se da znademo kako treba urediti parlament, državu i društvo. Mislili da naša misao imao težinu i ozbiljnost. A sve smo temelji više-manje kavanskim argumentacijama.
Taj kolega kojeg ovdje spominjem mogao se zvati Damjan ili Dorijan, nisam siguran, a nije ni bitno. Već tada je pokazivao neopisivo odbojne navike i ponašanja. Mnogo je pio i volio zalaziti u kockarnice i kladionice. Psovao je čistačice na fakultetu i govorio kako ih treba najuriti, a na njihovo mjesto postaviti outsourcing. Za njega je čitav fakultet bio smijurija koja služi da bi se gradile karijere umjetnim veličinama, tobožnjim profesorima (a koji su nota bene svi od reda bili „komunjare“). I kako je sve to zastarjelo i da su tamo svi indoktrinirani! A njegov je najveći bijes iznikao kada je studentska menza ušla u štrajk. Iako je stanovao u toplom roditeljskom domu nekoliko ulica udaljenom od fakulteta ljutio se što je izgubio povlašteni studentski ručak. Slovio je kao pristaša ekstremnih političkih stavova. Govorilo se i da je jedan od onih navijača koji je sudjelovao u tučnjavama i da je kao maturant razbijao prozore na policijskoj postaji. Čak se govorkalo da ima tetovažu slova „U“ na prsima. Naravno da su sve to bile gluposti koje je u društvo pustio dijelom on, a dijelom njegovi zagovaratelji.
Tada smo mnogo vremena provodili skupa. Nespretni ispitni rokovi osudili su nas na često zajedničko učenje. I on nije bio potpuno nemaran u svemu tome. Dapače, činilo se da može gutati brže i više gradiva od mene. U njemu je znao buknuti neki štreberski inat. Ispit na koji smo izlazili bio je zahtjevan, gradiva čitavo, a literatura stara. Profesor je bio gad. Prema studentima je bio odriješit i bahat. Prema drugim profesorima je bio toliko nepatvoreno gnjusan da je ostao praktički sam na čitavoj katedri. Predavanja je održavao većinom preko raznih asistenata, a svoje studente-demonstratore je davno otjerao svojim bezobraznim vicevima i neugodnim upitima. Većina kolega nije mogla trpjeti njegova predavanja. Bili su uvijek u strahu da ih pred čitavom dvoranom ne uhvati na pik. Onda bi ih strahovito dugo i zamorno ispitivao o predmetu i van njega, a kada bi se pokazalo da ne znaju ništa ili vrlo malo, zaključivao bi da je „eto zbog takvih ovako kako jest“ i da su „takvi temelj svake društvene truleži zbog kojih je društvo postalo močvara“ ili ono najčešće za njegov stilski izričaj da je njihovo neznanje „sramota sama po sebi i da ne očekuju prolaz na ispitu“. Ocjenjivanje svojih pisanih ispita često bi provodio po taktici da pred svim studentima snop ispita baci u zrak te onaj koji padne na stol bio bi pozitivan, a koji padne na pod negativan. Tijekom usmenih ispitivanja često je pušio, a hvalio se i kako je trebao biti resorni ministar u vladi. Imao je neko prezime koje je završavalo na arhaizirano „ski“. Uvijek bi na počecima semestra napominjao kako je on pravi purger a njegova obitelj prava purgerska te da je to „-ski“ nekada bilo „-sky“ i da su imali palaču na gornjem gradu dok se njegov djed navodno svega toga nije odrekao kada je otišao u partizane.
U dva tjedna koji su nas dijelili do ispita nije se moglo napraviti mnogo. Mogli smo samo očekivati sreću da nas blagonaklono upita nešto što znamo ili da uhvati neki komadićak naše memorije. Za iscrpnu sustavnost svakako je bilo prekasno. Ja sam htio da prolazimo sustavno pa da barem vješto pripremimo odgovore na nekih četrdeset pitanja koja je profesor navodno uvijek ponavljao, a kolala su po fakultetu poput nekog kanona koji bi bio dovoljan za prolaz. Kolega D. bio je srdito nastrojen prema gradivu, mojem mišljenju, pomalo i meni, a najviše profesoru. On je naime prva tri dana pokazivao odlučnu namjeru da nauči sve i zaista se činilo kao da će svo gradivo progutati u svega tjedan dana. Četvrtog dana to je naglo prestalo kada je do njega dospjela zanimljiva priča o profesoru. Srušio je cijeli turnus bez da ih je uopće pustio u svoj kabinet već im je održao bukvicu u hodniku i to zbog prvog studenta koji mu je došao unutra nepripremljen. To je, razumije se, bila izmišljotina. Moj kolega D. čuo je za tu anegdotu od kolegice s kojom je smucao po studentskim sobama. Onako rasrđen on nije više mogao posvetiti ni trunčice svoje pameti na predmet „tog skota, nitkova i uostalom, običnog Židova“. Prestao je dolaziti u knjižnicu. Onda sam ja dolazio do njega. Ja sam ipak imao neke nade da ću proći pa sam tamo išao samo da vidim kako on napreduje. Bio je sve gori, a vrijeme je protjecalo. Dobio je poziv od svojih. Njegovi su u to vrijeme bili na ljetovanju te je imao prazan stan. Iz tog poziva nastala je svađa u kojoj mu se prijetilo da će se morati „tornjati iz stana“ ako ne da godinu. On bi tada u svojoj kukavnoj nevolji sjeo i s neopisivom ljutnjom počeo okretati stranice skripte boreći se da ne zaplače. Eto takva je junačina bio.
Posljednja večer prije ispita. Došao sam ga posjetiti i dati mu ona pripremljena pitanja koja je do tada odlučno odbijao. U svojoj mračnoj sobi u potkrovlju pušio je tridesetu cigaretu. Skripte su bile posvuda. Na moje pitanje „kako napreduje?“ odgovorio je da koristi starorimsku metodu „soba“. To je naime metoda u kojoj su rimski govornici da bi memorizirali svoje užasno dugačke govore, mentalno povezivali dijelove gradiva sa sobama svoje kuće. Od tuda je dolazio uostalom i izraz „in the first place“. Međutim noć prije ispita takva metoda imala bi istog učinka koliko i tečaj brzog čitanja.
D. je izgledao loše. Bio je blijed i govorio je sporo. Rekao mi je da neće položiti, a onda me molio kada ispit započne da ja uđem prvi unutra. Svakako prije njega! Jer da ja „još moram proći“ a on neće nikako. I najbolje bi bilo kada bi on zapravo išao posljednji. Tri puta je ispitivao koliko još kolega s nama ima sutrašnji termin ispita. Bio je blijed. Pod određenim svjetlom i jeziv. Kosa mu je također bila sva neuredna i masna, s rijetkim i raščupanim zulufima. Misli su mu bile nemirne i mnoge rečenice nije završavao, a na trenutke ga je oblijevao znoj u potocima. Rekao sam mu da je vjerojatno u vrućici ili groznici te da bi trebao spavati. Čak sam se usudio reći i da zaboravi na ispit. Tada me ispsovao i rekao kako smo mi Kordunaši srpske kukavice (kolala je interna šala da sam ja kao jedini student na godini koji je dolazio iz Karlovca Kordunaš). U svom gnjevu nije govorio puno, tek nekoliko rečenica. Kaže mi da je popio ujutro litru vina i da je zapravo mamuran jer je popodne spavao tek dva i pol sata. U meni je tinjala neugoda koja je prerastala u gađenje. Međutim šutio sam. To mi je možda bila prva „mudra“ šutnja u životu. Do tada sam naime šutio samo kada nisam znao što reći ili dok sam nešto skrivao.
Dugo smo šutjeli, možda i četvrt sata. A onda je sišao sa svoje rasklimane stolice. Zgrabio hrpu papira i skripti kako bi mi otkrio crni pištolj koji je čitavo vrijeme ležao skriven na stolu. U početku sam mislio da je igračka, sve dok mi ga nije uvalio u ruke. Osjet težine u ruci natjerao me je da se zaprepastim. Dok sam se ustajao tiho mi je objašnjavao.
To je bio pištolj njegova oca koji je inspektor (ili nešto u policiji). Puno puta je znao pucati kraj Save. Onda mi je rekao što je naumio. Odmah se ogradio rekavši kako bi bilo glupo ubiti čovjeka iz razloga što bi bio glup. Ubijati treba, rekao je, samo i isključivo zle ljude. „A ovaj sutra nije zao koliko je glup“. Preglup je i nesposoban da bi bio zao – govorio je. Neće ga ubiti – „ne moram se brinuti“. Samo će ga raniti. Čim dakle uđe u kabinet opalit će. Pucat će mu u nogu, u koljeno, u stopalo – nebitno. Jer kada ga rani bit će to dovoljno da mu sine ideja koja bi tog skota pratila cijelog života. To bi bilo svojevrsno upozorenje. Jer „ideja“ koju je D. htio silom utjerati u profesorsku glavu bila je da postoje ljudi koji su luđi i opasniji od njega. I možete ići po svijetu zavlačiti i praviti druge ljude budalama, ali morate biti svjesni da postoje luđaci i opaljeni tipovi koji su spremni na veće svinjarije od vas. I netko će vam udariti ćušku, opaliti šamar ili vas raniti ako vaša pokvarenost bude neobuzdana. Njega treba zaustaviti na taj način. Jedino tako će shvatiti da cijeli svijet nije njihova pozornica na kojoj mogu divljati i uništavati živote. Naravno sve to izrekao je mnogo jednostavnije i nepovezanije, ali iz njegova smušenog bulažnjenja mogla se iščitati takva ideja. Samo sam ga upitao: je li ikada čitao ili čuo za Zločin i kaznu? Čuo je doduše sigurno jer smo to djelo i on i ja imali na maturi. Na to moje pitanje nije se ni obazirao već je nastavljao po svome. Njegov duh naglo je oživio te se trgnuo čitavim tijelom i nastavio pušiti na prozoru. Pomislio sam kako je kolega D. izgubljen i da zaista bunca. Kada sam došao govorio je kako uči po rimskoj metodi i dokle je došao, a sada mi priča o pozivu na oslobađanje svijeta od pakosnih zločinaca nekakvim ranjavanjem. Pištolj je stajao kraj njega na prozorskoj dasci. U tom trenutku pokušao sam prijazno reći kako mislim da mu je metoda učenja zanimljiva te da sam i ja položio dva kolegija na taj način. A za metodu ranjavanja, mislim da ima nekoliko rupa i rupica koje će se i njemu ukazati čim dobije nekoliko sati sna. U tom času samo sam htio otići doma. Od svega toga, bio sam uvjeren, neće biti ništa. To je ipak bio izgubljen tip. Kako sam se pokupio rekao sam sebi da ga neću više obilaziti, a početkom idućeg semestra ionako ćemo biti u različitim turnusima.
Sutradan je osvanulo sparno jutro. U hodniku prvog kata hladili smo se mašući skriptama i knjigama. Ispit je bio zakazan u deset. Profesor je kasnio pola sata. Bilo nas je troje, ali četvrtog, kolege D. nije bilo. Laknulo mi je kada sam pomislio da je zaspao i da će sve propustiti. To je svakako bilo bolje od ičega o čemu je taj snatrio sinoć.
Nas troje zajedno smo ušli i nakon skoro sat vremena agonije položili. Profesor nas je ispitivao, ali odgovore nije slušao. Kao da se sve to njega nije ticalo. Na koncu je imao monolog oko discipline studenata koja je užasna i pomalo nas izvrijeđao te nam svima upisao nekakve dvojke. Potom je rekao da odustanemo od studija. Jer da smo kod njega još i mogli položiti, ali kod drugih profesora nećemo.
Spuštajući se stubama ugledao sam zastrašujuću priliku kolege D. Izgledao je mnogo gore od sinoć. Vukao se po stubama kao utvara. U tom trenutku je kasnio više od sat i pol. Oko pasa su mu visjele neke ružne bisage kakve nikada prije nije nosio. Nije me pozdravio. Pogledi su nam se susreli glupo i odsutno kao da nikada nismo bili kolege. Uspio sam zamijetiti kako desnu ruku grčevito drži za obješenu torbu. Bio je prilično prljav i neuredan.
Ipak sam ga pratio. Pohitao sam stubama da vidim hoće li ga onaj gad od profesora sada uopće pustiti u kabinet. Stigao sam vidjeti tek kako se vrata kabineta zatvaraju za njim. Sada je bio unutra i što god se trebalo dogoditi (pa i da ostvaruje onu svoju glupu ideju) bilo je prekasno da se spriječi. Velika drvena i škripava vrata zatvorio je za sobom nespretno, tako da je dva puta hvatao kvaku koja mu je bježala. Čekao sam na malenoj klupici u hodniku samo da čujem kako će pasti ispit. Zapravo sam namjeravao pobjeći i prije nego što bi on izišao iz kabineta tako da me ne bi susreo.
U tišini kabineta mogao sam osjetiti zagušljivost prostorije. Mrtva simfonija trajala je pune tri minute. Začulo se tek škripanje stolca po parketu. A onda je akademski Zeus zagrmio, upravo stentorskim glasom:
„Dakle vi uopće nemate srama kolega?! … Zapravo ne! Ne! Kakav kolega!? Vi i ja nismo kolege! … Jeste se vi uopće oprali!? … Kasnite! Znate koliko kasnite!?“
Nastupi duža stanka nakon koje nastavi:
„Smrdite kolega! Fuj! Gadite mi se! Ga-di-te! Ga-di-te-mi-se!“
U šutnji nije bilo odgovora! Čulo se otvaranje prozorskog okna.
„…Fuj… Što da vas ja sada pitam?! Rekao sam što da ja vas sada pitam! …“
Začulo se profesorovo teško disanje kroz nosnice i bacanje papira po stolu.
„Objasnite mi negativnu enumeraciju! …“
…
„I što da ja vas pitam!? Ja da trošim vrijeme na vas! Kolega! Sad ću potrošiti riječi na vas i više nikada! Zapamtite to! …. Zapamtite to! Vi! … Vi niste dostojni ove prostorije! Ove prostorije, ni hodnika, ni dvorane! Ulazite mi ovdje kao avet! Kasnite! Ne pozdravljate! Niste dostojni! A nećete ni biti! … “
Do tada su uz mene na hodniku tom solilokviju mogli svjedočiti i kolege studenti koji su čekali drugi ispit u susjednom kabinetu. Nitko doduše nije ponavljao gradivo već su držeći fascikle, skripte i knjige zabrinuto gledali u pod i jezivo sklanjali pogled.
Od kolege D. nismo čuli ni riječ. Profesor je galamio i dalje u istom tonu i činilo se kao da će to ribanje trajati još pola sata. Najednom se iznutra čula strka i metež. Prvo se začulo glatko padanje papira i knjiga sa stola tako da smo pomislili da ih je profesor srušio ili bacio.
Odmah potom glasno škripanje stolaca te gužvanje trakastih zavjesa. Uz čudan zvuk koji je podsjećao na prolijevanje vode, prijeloman je bio zvuk pada stolice. Taj zvuk razbio je primisao da se radi o nečem uobičajenom i najavio katastrofu. Profesor je rezignirano psovao. Ja sam već stajao, a kada sam na sve to još začuo guranje teškog stola pohitao sam prema vratima.
Otvorivši vrata udario me neugodni kiseli vonj. Na prvi mah nisam mogao shvatiti što se dogodilo. Kabinet je bio u ruševnom stanju. Obje stolice bile su porušene, stol izmaknut. Posvuda papiri i knjige, a sve je bilo prekriveno sluzavom žuči. Stol je bio ispovraćan, zidovi pa čak i regalna stakla bila su uprskana. Gnjusan žučni mulj visio je po knjigama, računalu i slijevao se posvuda. Najviše ga je bilo na podu po kojem se grčevito, ali polagano valjao naš kolega. Sve je stravično zaudaralo. Profesor bjesomučno zaobiđe nered. Blijed od šoka, onako ispovraćan prošao je kraj mene oštro me odgurnuvši. Dobacio je bijesno: „Nosite to van! Fuj! Marš… Stoka! … Dajte kolegice zovite nekog…“
Kolegu su odveli na hospitalizaciju. Prilikom povraćanja kolega D. pao je i u nesvijest, a profesor je kasnije tvrdio da je to bio napad epilepsije. Isticao je krivio provedeni sistematski pregled. Kasnije se otkrilo i da je D. zaista imao pištolj, ali bez metaka. O tome se nije previše pričalo. On je samo nestao s fakulteta, kavane i svih razgovora.
Poslije se čitava naša studentska skupina razišla. Svi smo prije ili kasnije odustali od studija. Za kolegu sam poslije nekoliko godina čuo kako je u zatvoru. Onda sam saznao da je bio nekoliko godina u braku. Da ima maleno dijete. A ljetos sam ga, uvjeren sam, vidio kako istovaruje teretni kamion ispred skladišta.
Nikada više nisam razgovarao s kolegom D. Studentom koji si je, kao i velika većina nas umislio da može mijenjati svijet, a da pri tom preskače jutarnje pranje zubi ili higijenu. I bili smo kao i ostali mladi, užarenih grudi i praznih glava kroz koju su tutnjile svakojake ideje i ideologije. Ja sam u vremenu od tada do danas postao poprilično dosadni konzervativac koji sjedi nedjeljama na misi i čita Chestertona. Možda je istina da čovjek odrasta kada mu se glava ohladi. Danas, da mi eto pištoljem prijetite, ne bi se mogao sjetiti kako se zvao taj kolegij koji smo kod tog profesora jedva polagali.
Boris Sertić
