Na koji način Viktor Frankl može upotpuniti priču o koncentracijskim logorima i tako potaknuti učenike na empatiju i kritičko promišljanje tog povijesnog događaja?
Tek kao članica Svjetskog saveza mladih upoznala sam se s likom i djelom Viktora Emila Frankla. Točnije kroz pohađanje, a kasnije i vođenje edukacije Mladi za dostojanstvo i ljudska prava.
S obzirom kako sam po struci nastavnica filozofije, zapitala sam se kako nikada tijekom studiranja nisam čula za njegovo ime, što me dodatno potaknulo na istraživanje i čitanje njegovih djela. Nakon što sam u cijelosti pročitala djelo Čovjekovo traganje za smislom uvidjela sam njegovu važnost i duboki značaj za buduće generacije. Razgovarajući s kolegama povjesničarima shvatila sam kako se ni oni nisu susreli s Franklovoim imenom tijekom studiranja. Osjećaj razočaranja potaknuo me na pisanje ovog članka kako bih promijenila takvu situaciju i pronijela glas o Franklu onima koji žele odgajati samosvjesne i empatične pojedince.
Čovjekovo traganje za smislom djelo je u kojem Frankl iznosi svoje „u potpunosti iskreno i ogoljeno iskustvo iz koncentracijskih logora.“ Upravo takvo iskustvo dragocjeno je za učenike u nastavi povijesti koji se upoznaju sa strahotama Drugog svjetskog rata jer zorno prikazuje stanje u logorima, aktivnosti kojima su se bavili, njihove osjećaje, strahove i borbe. Čitajući ovo djelo učenici mogu iz druge perspektive, perspektive onoga koji je cijelo to iskustvo proživio, promišljati o zlu, o njegovoj naravi, ali i o posljedicama toga zla koje se očituju i danas. Iz Auschwitza mogu izvući pouku kako za današnje društvo, tako i za sebe, svoje postupke i odluke. Svaki učenik bi iz Franklovog iskustva mogao pronaći situaciju koja ga je na neki način dotaknula, potresla ili iznenadila. Svatko bi iz tog svjedočanstva produbio svoje misli, ali i znanja o holokaustu u Drugom svjetskom ratu.
U nastavku ću navesti samo nekoliko situacija iz logora koje su mene dotaknule, a ostatak ostavljam vama čitateljima da prionete uz Franklovo svjedočanstvo.
Frankl opisuje prvu noć u Auschwitzu gdje su logoraši spavali na krevetima na kat. I to njih devetero na jednom katu dijeleći dvije deke. Nekima su kao jastuk poslužile blatnjave cipele, a neki su držali svoju glavu na ramenu. No unatoč tim okolnostima, čak i oni koji su imali lagan san i kojima je smetalo hrkanje, čvrsto su spavali i barem na tren zaboravili na stanje u kojem se nalaze. Najčešće su sanjali o kruhu, kolačima, cigaretama i lijepoj toploj kupki – o svim željama koje nisu mogle biti zadovoljene.
Na jelovniku logoraša nalazila se vodenkasta juha i mali komad kruha. Ponekad su bili „nagrađeni“ margarinom, kobasicom, sirom, medom ili pak razvodnjenim džemom. Kruh koji su dobivali za ručak najčešće su dijelili na manje porcije i čuvali za kasnije. Postojala je pak i druga skupina logoraša koja je čitav kruh pojela odmah što ih je barem na tren učinilo sitima.
Iako bismo pomislili kako su logoraši bili usmjereni samo na rad i razmišljanje o hrani, Frankl svjedoči da su čak i u takvim okolnostima logoraši mogli prepoznati ljepotu umjetnosti i prirode. Jedne večeri svi su se postrojili i gledali suton, a jedan logoraš rekao je „Kako predivan svijet može biti!“. Osim toga, u logoru je bio prisutan humor, šale i pjesme, a u barakama se održavao i kabare. Te sitnice pružale su im veselje, ali i zaborav i odmak od logoraškog života.
Nakon izlaska iz logora logoraši nisu vjerovali da je to istina. Proždrljivo su jeli i imali su nesavladivu želju za govorom. Neki su pak postali tlačitelji koji su se samovoljno služili svojom slobodom. Međutim, ono što je najtužnije jest da su se, iako su o povratku kući sanjarili, ipak osjećali ogorčeni i razočarani prijašnjim životom. Osobe kojima su se radovali i za kojima su čeznuli više nisu postojale.
Franklova iskustva pružaju zorniji uvid u svakodnevnicu holokausta, a ujedno omogućuju da se holokaust ne promatra isključivo kroz brojke i povijesne činjenice. Upravo suočavanjem sa stvarnim iskustvima potiče se empatija i kritičko mišljenje. Riječima njemačkog filozofa Theodora Adorna, empatija je ona vrijednost koja se treba poticati u obrazovanju kako se Auschwitz više nikada ne bi dogodio. Stoga, kao pedagoginja kojoj je posao savjetodavni rad s nastavnicima te unapređenje kvalitete nastave, Franklovo iskustvo smatram vrlo važnim i vrijednim u nastavi povijesti, ali i u odgojno-obrazovnom procesu općenito.
Literatura:
Adorno, T. Education after Auschwitz.
Frankl, V. (2010). Čovjekovo traganje za smislom. Planetopija.
