Iako su pojedini demografi godinama ukazivali na demografski problem s kojim se Hrvatska suočava, demografska situacija u našoj državi se ne poboljšava. Kroz članak ćemo pokušati odgovoriti na nekoliko pitanja koje se tiču svakog pojedinca i obitelji u Hrvatskoj.
Kako bismo analizirali ovu temu (problem), prvo moramo definirati osnovne pojmove vezane uz demografiju. Jedan od najbitnijih je fertilitet. Jednostavnim rječnikom, fertilitet je prosječan broj djece koji prosječna žena rodi tijekom svog fertilnog, donosno plodnog životnog razdoblja. Kako bi se broj stanovnika bilo kojeg društva dugoročno održao ili rastao, prosječan fertilitet tijekom razdoblja, mora se kretati oko 2,1 ili biti iznad te razine.
Jednostavno rečeno, svaka žena mora roditi barem 2 djece kako bi populacija dugoročno rasla, odnosno brojčano ostala ista (ne uzimajući u obzir emigraciju iz i imigraciju u državu). Nažalost, stopa fertiliteta u Hrvatskoj već desetljećima iznosi otprilike 1,5, odnosno 1,47 prema trenutno zadnjim dostupnim podacima Eurostata za 2023. godinu.1 Što je naravno daleko ispod potrebne stope od 2,1 u kojoj se populacija brojčano obnavlja.
Negativna demografska kretanja u Hrvatskoj traju desetljećima. Stop fertiliteta posljednji je put iznosila preko 2,1 davne 1966 godine, prije skoro 60 godina! Od tada, kontinuirano polako i sigurno pada.2
Izvor: PopulationPyramid
Što te brojke znače u praksi?
To znači kako će u prosjeku 50.000 parova, odnosno 100.000 muškaraca i žena, imati otprilike 75.000 djece. Istim slijedom, ukoliko se ne promjeni fertilitet, tih istih 75.000 djece će imati otprilike 56.000 djece. Ukratko, u manje od dvije generacije broj rođenih će se prepoloviti!
Nije greška, dobro ste pročitali. Pri sadašnjoj stopi fertiliteta broj rođenih unuka biti će gotovo dvostruko manji nego u vrijeme njihovih baka i djedova! Usporedbe radi, spomenute 1966. godine u Hrvatskoj se rodilo 71.325 djece, a u 2023. tek 32.325 (dakle više nego dvostruko manje).
Demografi procjenjuju kako se sredinom prošlog stoljeća u Hrvatskoj rađalo otprilike 85-90 tisuća djece. Kao rezultat tih prirodnih kretanja, ljudi stariji od 65 godina predstavljaju najmnogobrojniju dobnu skupinu ljudi u Hrvatskoj, što je vidljivo u prikazu populacijske piramide Hrvatske iz 2020.g. Također, na istom grafu vidljivo je kontinuirano smanjenje broja djece, odnosno najmlađe skupine populacije.
Izvor: DZS
Utjecaj na mirovinski sustav
Mirovinski sustav u Hrvatskoj uglavnom funkcionira na principu međugeneracijske solidarnosti, što u praksi znači da stariji (umirovljenici) dobivaju mirovinu iz na temelju rada mlađih (trenutno zaposlenih). Pitate li se kako mali broj djece utječe na visinu mirovina i na životni standard umirovljenika?
Pogodili ste, utječe negativno! Primjer prijašnjih brojki znači da je premalo djece i unuka (zaposlenih) u odnosu na bake i djedove koji dobivaju mirovinu. Ukratko, ako se demografska situacija ne promjeni, s vremenom je sve manje zaposlenih u odnosu na umirovljenike.
Izvor: Mirovina.hr
Kao što je vidljivo iz prethodnog prikaza, primjetan je veliki pad broja osiguranika u odnosu na broj umirovljenika što je rezultat demografskih kretanja (uz naravno druge hrvatske ekonomske posebnosti).
Iako se broj osiguranika (zaposlenih) zadnjih godina povećao u odnosu na broj umirovljenika (prije svega zbog masovnog uvoza strane radne snage) te u trenutku pisanja članka iznosi 1,43:1 (što je blago poboljšanje u odnosu na 2010-te godine), no ne očekuje se da će u bližoj budućnosti dostići omjer od 2:1 kakav je bio početkom 1990-ih godina u Hrvatskoj, a kamoli 4:1 sa početka 1980-ih godina.3
Što takav omjer znači u praksi, dovoljno govori sljedeći podatak. Prosječna neto mirovina sveukupnog broja korisnika mirovina prema ZOMO-u (bez međunarodnih ugovora) iznosi 644,49 EUR, a njezin udio u prosječnoj neto plaći za travanj 2025. iznosi 44,8% (za sve mirovine).4
Ukratko, prosječne mirovine u Hrvatskoj nisu velike, a sukladno tome niti životni standard prosječnog hrvatskog umirovljenika. Države koje se suočavaju sa demografskom tranzicijom i njenim posljedicama, a svojim građanima osiguravaju (pre)visoke mirovine unatoč spomenutim problemima, često su primorane trošiti više nego što uprihode. To automatski dovodi do deficita u državnim proračunima, a kontinuirani deficit dovodi do povećanja javnog duga i kamata koje se svake godine plaćaju za otplatu istog. Kako se ta vrsta rashoda povećava, države su primorane štedjeti na drugim izdacima, poput izdataka za zdravstvo, obrazovanje, obranu itd.
Moguća rješenja problema
Svaki problem ima svoje rješenje, pa krenimo redom.
Moguće rješenje broj 1: Viša zakonski propisana dob za umirovljenje
Republika Hrvatska nije jedina zemlja koja se suočava s lošom demografskom situacijom te postoji niz primjera država u Europskoj Uniji koje su taj problem odlučile riješiti postepenim povećanjem dobi za odlazak u mirovinu. Najranija dob za odlazak u mirovinu u Francuskoj je 2023. povećana sa 62 na 64 godine. U Njemačkoj je za osiguranike rođene 1964. godine i kasnije, granica pomaknuta na 67 godina. Najdalje u povećanju dobi za mirovinu je otišla Danska. U Danskoj pak mirovinska dob raste s
prosječnim životnim vijekom. Trenutno iznosi 67 godina, ali će se dalje povećavati te od 2040. godine
starosna granica iznositi će 70 godina.5
.
Moguće rješenje broj 2: Veći broj radnih sati
Sličnu demografsku situaciju te nizak omjer zaposlenih i umirovljenika ima Grčka. U toj državi poznatoj po ekonomskim nedaćama (veliki dug, veća nezaposlenost od prosjeka EU i loša demografska situacija) su 2024. jednostavno odlučili više raditi uvođenjem 48-satnog radnog tjedna (za određena zanimanja).6
Trenutna grčka vlada premijera Kyriakosa Mitsotakisa tvrdi da je inicijativa bila nužna zbog dvostrukih opasnosti: smanjenja stanovništva i nedostatka kvalificiranih radnika (paradoksalno neke industrije ne mogu pronaći djelatnike unatoč višegodišnjoj kontinuirano višoj nezaposlenosti u zemlji). S obzirom na predviđenu demografsku tranziciju koja kao „tempirana bomba“7 prijeti grčkoj ekonomiji, tamošnje grčke vlasti su odlučile pokušati riješiti navedene probleme s više radnih sati.
Moguće rješenje broj 3: Povećanje produktivnosti
Moguće rješenje problema krije se u uvođenju novih tehnoloških inovacija koje će dovesti do veće produktivnosti. Pritom se pod navedenim misli na značajna tehnološka postignuća, poput primjerice izuma parnog stroja koji je pokrenuo prvu industrijsku revoluciju u 18. stoljeću.
Kao i svaka inovacija, moguće su pozitivne (ali i negativne) posljedice na društvo, pa tako i na radnike
te umirovljenike. S obzirom na najavljenu „Četvrtu industrijsku revoluciju“ koja trenutno traje (s naglaskom na umjetnu inteligenciju), ostaje vidjeti kakve će biti posljedice na društvo, zaposlenost
i produktivnost.
Moguće rješenje broj 4: Promjena mirovinskog sustava iz društvenog prema individualnom
Ukoliko kao nacija ne želimo raditi do duboke starosti ili uvesti dodatne radne sate, a želimo imati mirovine od kojih je moguće preživjeti, moramo nešto poduzeti. Moguće rješenje problema je preuzimanje odgovornosti pojedinca i obitelji za vlastitu financijsku sudbinu.
To u praksi znači mijenjanje mirovinskog sustava sa društvenog gdje svatko ovisi o svim pojedincima
unutar sustava (socijalna država) k sustavu u kojem će odgovornost za mirovinu biti na samim pojedincima i njihovim obiteljima. Jedno od mogućih rješenja unutar takvog mirovinskog sustava (u
kojem se ne možemo pouzdati u socijalnu državu) jest povećanje broja djece.
Prije postojanja sadašnjeg oblika mirovinskog sustava, obitelji su se pouzdale u svoje članove te su
djeca u tom kontekstu (naravno uz svoju vlastitu intrizičnu vrijednost) imala i vrlo jasnu svrhu, a to je
briga za starije članove obitelji kad za to dođe vrijeme. Kako su se roditelji brinuli o djeci dok nisu
stasala i postala odrasli pojedinci koji su kasnije formirali vlastite obitelji, tako su ta djeca uzvratila
brigom o tim istim roditeljima u njihovoj starijoj dobi.
Umjesto gledanja na djecu kao trošak i opterećenje (što je danas čest slučaj), tada ih se gledalo kao investiciju u vlastitu dobrobit. Unutar takvog sustava, u najužem interesu pojedinca bilo je osigurati vlastito potomstvo jer (uz stjecanje bogatstva, što je tema za neki drugi članak) nije bilo drugog načina za osiguranje dostojne starosti. Zvuči kao neka pradavna duboka mudrost za nas moderne ljude u 21. stoljeću, zar ne?
Zaključak
S obzirom na velike izazove sadašnjeg sustava, vrijedno je razmisliti da li je sadašnji održiv i na koji način sami sebi i svojoj obitelji možemo pomoći da nam svima skupa bude bolje. Manjak djece i demografski problemi dovode do čitavog niza financijskih izazova, počevši od podizanja dobi za odlazak u mirovinu, veće količine rada tijekom radnog vijeka do nedostojnih iznosa mirovina od kojih pojedinac ne može preživjeti te je primoran uzdati se u razne oblike pomoći. Ukratko, postoji dovoljno dokaza da kao društvo zastanemo i razmislimo u kojem smjeru želimo ići, odnosno da odlučimo što je za nas najispravniji put koji nas vodi u bolju budućnost…
Na mladima svijet ostaje!
- Eurostat, “Fertility statistics” https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php?title=Fertility_statistics ↩︎
- Državni zavod za statistiku, “Podaci” https://podaci.dzs.hr/en ↩︎
- https://www.mirovinsko.hr/hr/aktualna-statistika-za-svibanj-2025-isplata-u-lipnju-2025/148 ↩︎
- https://www.mirovinsko.hr/hr/aktualna-statistika-za-svibanj-2025-isplata-u-lipnju-2025/148 ↩︎
- https://www.mirovina.hr/mirovine/uvjeti-za-mirovinu-diljem-europe-prelaze-65-godina-gradani-jedne-zemlje-rade-najdulje/ ↩︎
- https://www.theguardian.com/world/article/2024/jul/01/greece-introduces-growth-oriented-six-day-working-week ↩︎
- https://china-cee.eu/2024/10/31/greece-political-briefing-greeces-demographic-crisis-as-an-existential-threat/ ↩︎
