Kada smo posljednji put ugostili Dariju Lisenko, mladu Ukrajinku, Rusko-ukrajinski rat bio je u svojim začecima. Sada, šest mjeseci kasnije, ponovno smo je pozvali da nam odgovori na nekoliko pitanja i opiše trenutnu situaciju u Ukrajini. Vidljivo je da je šest mjeseci pružanja otpora ostavilo traga na Ukrajincima, ali duh im je nesalomljiv, o tome svjedoči i naša sugovornica.
Podsjetimo, Darija je dio osnovnoškolskog obrazovanja završila u Zagrebu, a u Zagreb se vratila i na studij. Studij je završila 2017. godine te se vratila u Kijev gdje je živjela sve do veljače ove godine, kada je napustila Ukrajinu zbog ruske invazije.
Kaže nam da stanovnici Ukrajine ne mogu sa sigurnošću odgovoriti je li ono najgore prošlo ili tek slijedi. Ono što im se trenutno događa poimaju kao najgore stanje koje mogu doživjeti, a vrijeme od tog kobnog 24. veljače broje u danima od početka ratovanja, ne gledajući datume.
Gledište “najgore je iza mene i najgore tek slijedi” izlazi iz pretpostavke da je čovjek u nekom stanju relativnog mirovanja s prostorom za razmišljanje, pa i u nekom stanju iščekivanja. To je možda bilo tako do početka masovne invazije Rusije, međutim od 24. veljače 2022. godine Ukrajinci žive u optici prije i nakon, gdje nakon i označava ono najgore. Dakle, da bih točno opisala trenutno psihološko stanje Ukrajinaca rekla bih da se prethodnih šest mjeseci osjećamo kao da je najgore sada, u ovome trenutku. To se odražava i u tome kako gledamo vrijeme, naprimjer danas nije 30. kolovoza, kada pišem ovaj tekst, nego je 188. dan velikog otpora ruskoj agresiji.
Ipak, kaže nam, Ukrajina kao država smatra da je najgore prošlo, da su pružili otpor te da se hrabro bore nadajući se svjetlijoj budućnosti.
Ako ovo ne promatramo s točke gledišta pojedinca, već Ukrajine kao države, smatram da mogu reći da je najgore već iza nas. Da nije pružen otpor i da nismo izdržali prve sate i dane invazije, Ukrajina bi, kao država, nestala s političke karte svijeta. Pod potpunom okupacijom Rusija bi učinila sve da što efikasnije i brže izbriše sve vezano uz ukrajinski identitet i kulturu, kao što je to radila u više navrata tijekom povijesti. Najvažniji je preokret bio uništavanje Putinovog plana da u tri dana osvoji Ukrajinu i izbacivanje ruske vojske iz predgrađa Kijeva, time je Rusima onemogućeno ostvarivanje po Ukrajince najgorega mogućeg scenarija. Iako moram priznati da ja, kao i većina Ukrajinaca, ni sada ni u jednom drugom trenutku ovoga rata nisam sumnjala u našu pobjedu.
Zanimalo nas je kako se trenutno odvija život u Ukrajini. Rade li vrtići i škole, jesu li dućani opskrbljeni namirnicama koje su potrebne za normalno i svakodnevno funkcioniranje. Nažalost, Darija za nas nije imala baš dobre vijesti.
Normalan je život luksuz koji si Ukrajinci nažalost ne mogu priuštiti. Ogromna je razlika između gradova koji su uništeni ili pod ruskom okupacijom, kao Mariupolj, Herson i Mykolajiv i gradova koji su udaljeni od fronte i u koje ruske rakete dolijeću tek sporadično, kao što su Kijev ili Lavov.
Ukrajinski stanovnici preživljavaju neovisno o tome gdje žive jer potpuno sigurnog mjesta u državi nema, a razina rizika svugdje je različita. U mom rodnom gradu – Kijevu, kao i u ostalim relativno mirnim gradovima, pokušava se živjeti normalno. Naravno, koliko je to moguće. Škole i vrtići sada se pokušavaju vratiti normalnoj nastavi, međutim to je dozvoljeno samo školama i vrtićima sa skloništem. Ako škola nema sklonište, nastava će se odvijati online, kao što je to bilo u svim školama za vrijeme lockdownova u pandemiji COVID-19. Namirnice u dućanima su dostupne, ali uz drastično poskupljenje, a raznovrsna ponuda polako nestaje. Primjerice šamponi, boja za kosu ili nešto drugo, što je uvijek prije bilo na raspolaganju, može nestati s polica.
Darija nam je spomenula i da je mnogo ljudi izgubilo posao, a neki radnici dobivaju smanjene plaće zato što rade na poslovima koji trenutno nemaju mogućnost potpunog ostvarenja, poput kulturnih djelatnosti. Otkrila nam je da kafići i klubovi rade normalno. Odnosno, život se pokušava vratiti u normalu da bi se (pre)živjelo.
Sve od kafića i klubova do frizerskih salona i zubara radi normalno, kao da je vrijeme mira, bez obzira na stalne sirene i realnu opasnost od raketiranja. Ovakav povratak u normalu neophodan je ne samo zbog funkcioniranja života u gradovima nego i zbog funkcioniranja državne ekonomije. Zato svatko, tko je imao mogućnost nastaviti s poslom u Ukrajini, na svoj način pridonosi zajedničkoj borbi.
Rat za posljedicu uvijek ima promjene, bile to promjene društva ili nas samih. Koje je promjene u sebi, ali i u društvu primijetila Darija u posljednjih šest mjeseci?
Mislim da je to buđenje naše samosvijesti. Iako smo neovisnost od Sovjetskog Saveza stekli prije tridesetak godinu, to ne znači da smo pobijedili svoje postkolonijalne komplekse. Sada vidim da puno ljudi, kojima je bila navika govoriti ruski jezik, ipak govori ukrajinskim i kako apolitični ljudi postaju glasovi Ukrajine. Ne želim idealizirati situaciju jer je dugačak put do promjena, međutim sigurno mogu reći da smo mi, Ukrajinci kao zajednica, u ovih šest mjeseci sazreli i osvijestili tko smo zapravo.
U ružnim se stvarima vrlo često pronađe nešto lijepo i vrijedno, a u ovom je ratu to, ističe Darija, jedinstvo koje je Ukrajina postigla.
Od 24. veljače ujedinili smo se kao narod. Za Ukrajince, kao za slobodoljubiv narod, uobičajeno je da svatko ima svoj i drugačiji stav prema nekom pitanju i zato smo politički jako podijeljeni. Ipak, od početka velike invazije Rusije sve smo različitosti uspjeli ostaviti po strani i pretvorili se u veliku ujedinjenu vojsku, u kojoj je svatko zauzeo svoje mjesto u borbi s agresorom. To su i vojnici i teritorijalna obrana i dragovoljci i volonteri, liječnici, novinari, kulturnjaci, pripadnici medija i ostali. Munjevita samoorganizacija svojstvena je Ukrajincima još od kozačkog doba i aktivira se u najopasnijim trenutcima. Nažalost u posljednje se vrijeme to događa često – najprije za vrijeme Revolucije dostojanstva i napada Rusije u 2014. godini, a sada, u 2022. godini, u još većoj mjeri.
Možemo primijetiti da su i Europa i SAD stali uz Ukrajinu. Šalje se oružje i novčane potpore, a Rusija trpi snažne sankcije zbog vlastiti postupaka. Darija se, kaže, nije nadala ovakvoj podršci.
S obzirom na to da je, 2014. godine kada je Rusija počela s okupacijom istoka Ukrajine i aneksijom Krima, svijet samo izrazio „jaku zabrinutost“ i uveo neke manje sankcije Rusiji koje nisu imale nikakvog učinka, nisam se nadala takvoj podršci. Osim toga svijet je nastavio surađivati s Putinom, a Europa je, ako se sjetimo izgradnje Nord Stream 2, postala još ovisnija o ruskim energentima. Rusija je tada zapravo shvatila da ima slobodu raditi što želi na ukrajinskoj zemlji bez ikakvih posljedica. Da su 2014. godine Europa i SAD oštrije reagirali, trenutnoga razaranja vjerojatno ne bi bilo. Upravo sam zbog toga isprva mislila da će se priča ponoviti. Međutim drago mi je da su Europa i SAD shvatile da je strah pred Rusijom najgora moguća strategija i da stvari postaju sve gore ako se svjetski čelnici boje Putina. Naravno, razumijem i to da ništa od te podrške ne bi bilo moguće da ukrajinski narod nije pružio herojski otpor na početku masovne invazije i da nije pokazao spremnost na borbu.
Ipak, Darija smatra kako je potrebno pojačati sankcije Rusiji i povećati slanje oružja u Ukrajinu jer njihovi vojnici, ali i civili, svakodnevno stradavaju. U suprotnome bi Rusija ovaj rat mogla itekako produžiti.
Sada kada doslovno svakoga dana ginu civili i vojnici, nema vremena za sumnje, odugovlačenja i teoretske rasprave Zapada o mogućim kompromisima s Rusijom. Da bi pobijedili sa što manje gubitaka, oružje bi trebalo stizati u većoj količini i puno brže (dužina vojne linije fronte je 2 500 km!), a uvedene bi sankcije trebale biti doista smrtonosne za rusku ekonomiju jer će u suprotnom imati mogućnost produžiti ovaj rat u nedogled. Voljela bih, također, da se konačno odbace svi sentimenti prema Rusiji. Bilo da se radi o ruskoj kulturi, umjetnosti ili bilo kojem medijskom produktu. Za vrijeme rata i zvjerskih zločina ruskih vojnika jednostavno je nepristojno veličati rusku kulturu jer upravo sada ruski kulturni produkt služi kao dio ruskog oružja. Imam dojam da Zapad još uvijek nije u potpunosti shvatio da kultura nikada ne postoji odvojeno od politike. Međutim Moskva još iz sovjetskog vremena svjesno i veoma vješto koristi svoju kulturu kao ideološko oružje. Osim toga, mislim da mnoge države ne shvaćaju da ovdje nije riječ o ratu između Ukrajine i Rusije, već o ratu između Rusije i Zapada. Zapad može misliti suprotno, ali ako Rusija ratuje protiv njega, onda je u ratu htio ili ne. To vrlo dobro razumiju naši susjedi kao što su Poljska, Estonija, Latvija i Litva, koje su bile pod ruskom okupacijom te su svjesne da su one sljedeće na redu u slučaju poraza Ukrajine. Naravno u situaciji gdje smo postali taj zid koji mora zaustaviti barbarsku navalu, naša je najveća želja da postanemo članicom NATO-a. Jedino ćemo tako izbjeći ponovni napad.
Ipak, vidljivo je da brojne zemlje nisu uvele sankcije Rusiji. To su Kina, Turska, Izrael, Indija i mnoge druge. Darija se ne želi upuštati u stručnu analizu njihovih razloga jer misli da za to postoje i kompetentniji ljudi, no ipak nam iznosi vlastito stajalište:
Mogu prenijeti kako to doživljavaju obični Ukrajinci, a i ja. Svakako bismo htjeli da sve te zemlje odlučno stanu na stranu Ukrajine i na stranu pravde. Ipak, svjesni smo da većina tih zemalja pripada drugim civilizacijama i nisu osnovane na načelima demokracije. Mogu pretpostaviti da je ruska agresija protiv Ukrajine za njih deveta rupa na svirali, a prva je rupa pragmatički ekonomski interes. Ukrajincima je važno da nas podržavaju zemlje europske civilizacije koje njeguju demokraciju, humanizam i vladavinu prava, kojoj i sami pripadamo.
U 2014. su godini SAD i EU htjeli izbjeći bilo koji sukob i sačuvati ekonomiju te su produžili trgovinu s Rusijom što je rezultiralo još većim razaranjima i žrtvama. Sada, u 2022. godini, SAD i EU stoje uz nas u želji da se ruska agresija zaustavi i ne širi dalje. Mi se nadamo da će i druge države moći staviti svoje ekonomske prioritete privremeno na stranu kako bismo se približili pobjedi.
Mislili smo da se Ukrajina grije plinom koji dolazi iz Rusije te da postoji velika šansa da ove godine plin jednostavno do njih neće doći. No Darija nam kaže kako već sedam godina Ukrajina doprema plin iz zemalja Europske unije, poput Poljske, Slovače i Mađarske. Stoga problem nadolazeće zime neće biti dobavljanje plina, već to što je njihova energetska infrastruktura tijekom rata uništena. Darija svjedoči dolasku teške zime i pripremama Ukrajinaca na nju.
Znamo da će biti izuzetno teško, ili nemoguće, opskrbiti plinom i svijetlom mnoga kućanstva. Već sada 585 tisuća potrošača nema električne energije, a više od 240 tisuća nema plina. Uz to ne možemo biti sigurni da neće biti daljnjih uništavanja infrastrukture u bilo kojem od gradova. Već smo dobili upozorenja za štednju grijanja tijekom zime pa će ova zima biti jedna od najtežih i to je trenutno najveća briga i strah Ukrajinaca. Ljudi slažu zimnice, kupuju konzerviranu hranu, toplu odjeću, svijeće, pokrivače i sve što bi dobro došlo za vrijeme hladnoće. Moguće je da će zbog hladnoće doći i do novog vala iseljenika koji će željeti provesti ovu zimu u zemljama EU.
Ne prijeti samo Ukrajini hladna zima. Nedostatak plina mogao bi pogoditi i Europsku uniju. Postoji li mogućnost da zbog toga izostane podrška Ukrajini, odnosno postoji li mogućnost ukidanja sankcija Rusiji kako bi Europska unija svojim građanima mogla osigurati grijanje. Što o tome misli Darija?
Europska unija više ne želi više imati posla sa stalnim ruskim ucjenjivanjem. Primjerice, građani Nizozemske još su se od samoga početka invazije pitali je li moguće da Nizozemska uopće prekine kupovanje ruskog plina. Iako potpuni prekid u ovoj godini nije moguć, Nizozemska je već uvelike riješila taj problem. Naravno da to nije tako lako i mislim da će ova zima biti hladnija i u kućama stanovnika zemalja EU-a, ali uvjerena sam da svjetska ekonomika može odlično funkcionirati i bez trgovanja s Rusijom koja, usput rečeno, osim plina, nafte, ratova i stalnog zastrašivanja nema ništa za ponuditi. Ako Europa i Ukrajina izdrže ovu tešku zimu, to će biti kraj ruskoga energentskog ucjenjivanja, a sigurna sam da ćemo to izdržati.
Na pitanje kakve su procjene Ukrajinaca o trajanju i ishodu ovoga rata, Darija odgovara ovako:
Ako govorimo o „vrućoj“ fazi rata koja sada traje, ona bi, prema procjenama analitičara, mogla trajati do sljedećeg ljeta kada bi u punoj mjeri proradio SAD-ov zakon o zajmu i najmu (Land-Lease). Dakle, sve ovisi o količini efikasnog oružja. Međutim ako vojne sile Ukrajine uspiju otjerati agresora i vratiti Ukrajinu na granice 1991. godine, to ne znači da će Rusija zauvijek odustati od svojih suludih imperijalnih ciljeva. Opasnost od ponovnog napada ili iznenadnog raketiranja postojat će sve dok Ukrajina ne postane članicom NATO-a.
Za portal Index.hr hrvatski je vojnik Denis Šeler, koji se borio u redovima Azova, izjavio da su Ukrajinci pomalo razočarani zato što ukrajinska vojska nije pokušala osloboditi vojnike Azova iz okruženja dok su branili Mariupolj. Upravo je pitanje vojnika Azova jedno od najbolnijih pitanja za Ukrajince zbog njihova stradanja, ranjavanja i otimanja. Darija nam ukratko donosi pregled cijeloga događaja.
Dok je još bilo moguće napustiti Mariupolj, predsjednik se obratio vojnicima s dozvolom da napuste grad, ali Azovci su odlučili ostati kako bi primali udarce agresora onoliko dugo koliko je to moguće. Naime, u dubinama labirinata hodnika tvornice Azovstalj, gdje su Azovci držali obranu, bilo je puno ranjenih vojnika i civila, većinom žena s djecom pa su imali odgovornost da ih štite. Osim toga, tim su herojskim činom pomogli vojsci na ostatku frontne linije jer je Rusija morala baciti svoje najbolje vojne jedinice u Mariupolj kako bi uspjela osvojiti grad. Opkoljeni sa svih strana, branili su se i borili u paklenim uvjetima čitavih 83 dana. Bilo koje naše vojne jedinice poslane u tom trenutku u Mariupolj značile bi sigurnu smrt vojnika još prije no što bi uspjeli stići do Azovaca. To jednostavno nije bilo izvedivo jer se Mariupolj našao duboko u ruskoj pozadini. Bilo je čudo da je helikopter uspio evakuirati nekolicinu najteže ranjenih iz vojnog žarišta. 16. je svibnja bio objavljen početak operacije spašavanja branitelja Mariupolja. Znamo da su iz Azovstalja bila evakuirana 52 teško ranjena vojnika, kao i civili. Rusija je zarobila 265 vojnika koji su trebali čekati razmjenu. Međutim, 9. srpnja su u javnosti objavljene strašne snimke tortura ukrajinskih boraca. Više od pola stotine zarobljenih Azovaca bilo je podmuklo ubijeno, a nakon toga i spaljeno u logoru u okupiranoj Olenivci. Sada se vode pregovori o razmjeni onih Azovaca koji su još uvijek u ruskom zarobljeništvu. Vojnici Azova za nas su simbol borbe i jedva čekamo njihov povratak.
Darija je na samome kraju zahvalila gospodinu Šeleru te svim hrvatskim vojnicima i dragovoljcima koji su se borili i pružili podršku borbi za Ukrajinu. Zahvaljujemo Dariji što je ponovno izdvojila vrijeme za portal mimladi.hr i potrudila se svojim odgovorima prikazati stanje u Ukrajini. Kao narod koji je ne tako davno i sam prošao kroz ratna razanja, nadamo se brzom okončanju ruske agresije na Ukrajinu, sa što manje žrtava.
