U svijetu se prema odluci UN-a 25. ožujka obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve ropstva i prekooceanskog odvođenja roba. Ovim datumom odaje se počast milijunima Afrikanaca koji su silom napustili svoje zemlje, svoj dom i postali ljudi bez slobode.
Željezo koje je ušlo u dušu
Prisilni rad u prošlosti nije bio nepoznanica. Afrikanci i Europljani trgovali su robom i ljudima diljem Mediterana, ali se ono nikada nije temeljilo na rasi. Ljudi su si dali za pravo da druge ljude učine predmetom, pukom robom s kojom mogu raditi što hoće i još na njima zaraditi. Otkriće jeftine radne snage pokrenulo je stvaranje sustava trgovine ljudima koji je kasnije nazvan transatlantskom trgovinom roblja. Osnivanje Kraljevske afričke kompanije bio je zasigurno vrhunac.
Tijekom 17. i 18. stoljeća nastala je jedinstvena trgovina. Nikada se do tada u povijesti nije odveo tako veliki broj ljudi na drugi kontinent. Ljudi više nisu bili ljudi, postali su lovci, a glavna lovina bili su drugi ljudi. Lovina koja bi se uhvatila, okovala željezom i poslala u novo životno poglavlje koje je izgledalo kao pakao. Željezo im je ušlo u dušu. Metal koji se urezao u kožu zarobljenih Afrikanaca nije ostavljao ožiljke samo na koži, ostavljao je duboko usađene ožiljke u srcu koji su se prenosili na generacije.
Put do pakla bio je okružen plavom bojom oceana. Zarobljenici nagurani na brodu morali su se zauvijek pozdraviti sa svojim domom, svojim životom. Znali su da su okrutni trenutci koje su doživjeli pri razdvajanju od obitelji zadnji trenutci kod kuće, da svoj dom, svoju obitelj i prijatelje više nikada neće vidjeti. Znali su da će danima gledati u plavi ocean i da je njihov život odavno završio.
Mnogi su obolijevali i umirali, što je pohlepnim kupcima bio gubitak te su se pobrinuli da imaju bar neku ishranu i da održavaju određenu tjelovježbu. Tjelovježba je bila u obliku plesa koji će postat poznat kao ples robova. No u tom plesu nije bilo radosti i osmijeha. Opjevavali su život koji više neće imati, dom koji više nikada neće vidjeti. Robovlasnici su gledali kako uzeti što zdravije žene i muškarce, ali i djecu jer su oni svojom sitnošću zauzimali najmanje mjesta na brodu. Više robova bio je sinonim za veću zaradu. Mnogi pokušaji samoubojstva potaknuli su kapetane da brod osiguraju sigurnosnom mrežom. Jedina nada za slobodom bila je smrt, ali su se trgovci robljem potrudili da im i tu „slobodu“ (čitaj smrt) oduzmu.
Stvaranje robovske nacije
Godine 1662. u Virginiji stupa na snagu zakon koji je dekretirao da dijete slijedi status majke. Porobljene su žene ovim zakonom postale stroj za rađanje novih robova. Novi robovi bili su izuzetno bitni jer radovi koji su se obavljali bili su jako teški i pogubni za zdravlje. Prije nego što je pamuk odnio pobjedu na američkim zemljoposjedima, šećerna trska bila je glavna kultura. Kultura koja je bila ni manje ni više nego brutalni ubojica. Životni vijek robova na plantažama šećerne trske bio je 6 godina. Ukratko, zaslađivanje hrane i pića imalo je prednost nad ljudskim životima.
Porobljeni Afrikanci poznavali su slobodu prije nego što su stigli u Ameriku. Došli su praznih ruku, ali su se trudili da sve vještine i znanja ostanu duboko usađene u njihovim srcima. „U regiji Low Country Carolinas i Georgia, plantažeri su posebno tražili kvalificirane porobljene ljude iz regije koja se proteže od Senegala do Liberije, koji su bili upoznati s uvjetima idealnim za uzgoj riže. Charleston je brzo postao najprometnija luka za ljude koji su se slali iz zapadne Afrike. Namotane ili pletene košare koje su se koristile za odvajanje zrna riže od ljuski tijekom žetve bile su oblik umjetnosti i tehnologije donesene iz Afrike u kolonije. Premda su košare bile utilitarne, služile su i kao izvor umjetničkog ponosa i način povezivanja s kulturom i sjećanjem zavičaja.“[1]
Uzgoj pamuka rezultirao je rastućom potražnjom za porobljenim stanovništvom. Iako je 1808. godine na snagu stupio Zakon o zabrani uvoza robova, stanje se nije nimalo popravilo. Domaća je trgovina robljem samo porasla, porobljeni crnci morali su se suočiti s još jednom teškoćom – razdvajanjem od svojih najmilijih. Poseban komentar ni ne moramo davati na ilegalnu međunarodnu trgovinu koja je itekako bila prisutna. Zemljoposjednici su nastojali svoje robove učiniti potpuno ovisnima o njima jer im je to davalo sigurnost da ih nikada neće izgubiti. Robovima je bilo zabranjeno učiti čitati i pisati, a kretanje je bilo ograničeno. Hijerarhija je bila prisutna i kod robova. Postojali su privilegirani kućni radnici, obrtnici te poljski radnici. No, koji god status imali, znali su duboko u sebi da je njihovo nametnuto stanje jedna velika nepravda.
Riječi, ali ne odmah i djela
„Smatramo da su ove istine očigledne, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Stvoritelj obdario određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.”
Tako počinje Deklaracija neovisnosti, dokument koji je na kraju doveo do stvaranja Sjedinjenih Država. No riječi ukazuju na paradoks na kojem je nacija izgrađena – čak i dok su se kolonisti borili za slobodu od Britanaca, zadržali su ropstvo.
Dana 22. rujna 1862., Abraham Lincoln izdao je preliminarnu Proklamaciju o emancipaciji, navodeći da će ako Konfederacija ne prekine svoju pobunu do 1. siječnja 1863., „sve osobe koje se drže kao robovi” u državama koje su se odcijepile biti slobodne, ali Proglas o emancipaciji oslobodio je samo one koji su bili porobljeni u pobunjeničkim državama. Službeni pravni kraj ropstva — nije nastupio do ratifikacije 13. amandmana 6. prosinca 1865.
Umjesto zaključka
Tijekom 4 stoljeća gotovo 20 milijuna muškaraca, žena i djece završilo je tragično u najmračnijem poglavlju čovječanstva. Osim individualne patnje, patnja se vezala na ogromne demografske gubitke u Africi. A povrh svega, rodio se i rasizam kojem se ni danas ne vidi kraj.
Black Lives Matter je samo pokazao koliko smo svjesno ignorirali gorući problem. Pokazao je da šutnja i ignoriranje dovodi do strašne smrti koju nismo mogli ni zamisliti da je moguća u 21. stoljeću.
Danas ne vidimo željezne okove, ali svjedoci smo nejednakosti koja narušava snove i nade. Kroz zakone, institucije i obrazovanje, koje nije jednako za sve, pokazuje one urezane ožiljke iz davne prošlosti. Datum 25. ožujak nije samo jednogodišnja tjelovježba, nego izazov koji zahtjeva aktivnost svakog od nas. Jedino djelovanjem možemo ostvariti uživanje ljudskih prava. Korak naprijed u svim sferama u svim stoljećima bilo je obrazovanje. Obrazovanje je najmoćnije oružje koje nam omogućuje da stvorimo bolji svijet. Upravo zbog toga dužnost je svake škole u svakom mjestu na kugli zemaljskoj da uči djecu od najranijih dana o različitostima, o razumijevanju društva, obvezama koje imaju prema društvu, ljudskim pravima, poštivanju multikulturne i vjerske različitosti.
Nažalost zlo uvijek nađe novi put. Svjedoci smo modernog ropstva čije se žrtve također broje u milijunima. Moderno ropstvo obuhvaća dužničko ropstvo, prisilni rad, dječje ropstvo, rad migranata, dječji brak te trgovinu ljudima.
Jedino djelovanjem možemo ostvariti uživanje ljudskih prava i zaustaviti ropstvo koje s godinama samo dobiva novi oblik!
[1] Four hundred years after enslaved Africans were first brought to Virginia, most Americans still don’t know the full story of slavery, https://www.nytimes.com/interactive/2019/08/19/magazine/history-slavery-smithsonian.html, 20.03.20220
