Darija Lisenko mlada je Ukrajinka koja je odlučila podijeliti svoju priču i pogled na teško stanje u Ukrajini. Nije neobično da Darija svoju priču želi podijeliti baš s Hrvatima jer se u Hrvatskoj, kako kaže, osjeća kao kod kuće. Naime, završila je početni dio osnovnoškolskog obrazovanja u Zagrebu, a onda se vratila i na studij.
Darija je svoju vezu s Hrvatskom stvorila kroz posjete ocu koji je radio kao diplomat u Ukrajinskom veleposlanstvu u Hrvatskoj. Zanimljivo je to da su Darija i njezin otac Jurij Lisenko publicirali knjige pjesama na hrvatskom jeziku. Nakon završenog studija, 2017. godine, Darija se vratila kući u Kijev, gdje je živjela sve do prije nekoliko dana, kada je bila primorana napustiti zemlju zbog ruske invazije na Ukrajinu.
Krajem veljače, točnije, 24. veljače dogodio se napad Rusije na Ukrajinu. Rusija je mjesecima uvjeravala svijet kako neće doći do napada. Kakvo je bilo raspoloženje u Ukrajini? Je li se vjerovalo da neće biti rata ili je ukrajinskom narodu i političarima bilo jasno da napad dolazi?
Situacija je postajala sve napetija kako se povećavao broj ruske vojske na našoj granici, još u 2021. godini. Rusija je uvjeravala da se radi tek o vojnim vježbama. Većina svjetskih političkih analitičara, pa tako i puno Ukrajinaca, mislili su da se radi o političkim igrama, da Putin koristi tu silnu vojsku samo kao simbol svoje moći da bi se svijet sa njime računao.
Znali smo i to da se te „vojne vježbe“ koriste i kao psihološki pritisak na ukrajinsku vlast i Ukrajince, što se snažno osjećalo u svakodnevnom životu i sa svakim mjesecom postajalo je sve teže. Informacijski prostor bio je u prosincu već pun različitih članaka poput „Kako se ponašati u slučaju bombardiranja“ i „Što kupiti, već sada za svaki slučaj“.
Međutim, ta panika u medijima doživljavala se negativnom, kao parazitiranje na „vrućim“ temama. Mislim da je cilj tog informacijskog rata bio taj da u narodu zavlada strah i panika i da realan početak eskalacije dočekamo potpuno demoralizirani. Moram reći da je početkom veljače ta napetost postala neizdrživa.
Ljudi su stalno pitali jedni druge imaju li plan ako se nešto dogodi, jesu li spremili kofer za neočekivanu situaciju. Stalno se pričalo o tome je li moguće to nešto. Netko se tome smijao, netko je doista pakirao kofere i stavljao fotografije sa spremljenim stvarima na društvene mreže. Ipak, nitko nije vjerovao da će Putin stvarno krenuti s bombama i raketama na čitavu Ukrajinu, a pogotovo ne na Kijev.
Još prije 2 tjedna uvjeravali su me da je napad na prijestolnicu za Putina kao vrsta samoubojstva i da ako se nešto i počne događati, onda će u najgorem slučaju to možda biti eskalacija na istoku u regijama Donjeck i Lugansk, gdje rat traje već 8 godina. Političari su uvjeravali isto, da se radi tek o informacijskom ratu i da možemo spavati mirno, da čitamo vijesti samo iz provjerenih izvora.
Ako bi čovjek razmišljao logično, onda je doista bilo glupo očekivati da će Rusija sada krenuti uništavati Ukrajince i osvajati našu zemlju. Svi pogledi svijeta, od Amerike do Europe, bili su fokusirani na Ukrajinu. S obzirom na to da Putin ne voli ratovati pod reflektorima kada se može vidjeti tko je kriv, gledano sa stajališta logike sve je pokazivalo da se radi o medijskom plašenju i da se ništa neće dogoditi. Nažalost, u slučaju s Rusijom logika ne radi.
Što se tiče obećanja Rusije da do napada neće doći, to je obećala i Njemačka 1934. godine kada je potpisala pakt o nenapadanju s Poljskom pa Hitleru to opet nije smetalo da ju napadne 1939. godine.
Zašto je došlo do napada na Ukrajinu? Ruska strana govori o borbi protiv nacista i narkomana te o sprječavanju ulaska Ukrajine u NATO. Smatraju li Ukrajinci da su to pravi razlozi napada ili kao razlog detektiraju nešto drugo?
Ruski imperij jednostavno ne može biti miran pored neovisne Ukrajine. Tijekom čitave povijesti izloženi smo stalnim napadima raznovrsnih neurotičnih ruskih vladara, s ciljem uništavanja ukrajinskog naroda kao takvog. Rusija smatra da Ukrajina ne postoji, da smo dio njezinog imperija koji iz nekog razloga stalno stvara probleme. Zato nas pokušavaju fizički izbrisati.
Primjer toga imamo u 18. stoljeću kada se dogodio masakr u Baturinu. Tamo je moskovska vojska uništila tu prijestolnicu našeg hetmana Mazepa i ubila sve njezine stanovnike: djecu, žene, muškarce, starije i nemoćne – svih 15 000 stanovnika. Staljin je u 1930-ima ubio više od 6 milijuna Ukrajinaca s umjetno napravljenom glađu (holodomor), strijeljao je skoro sve ukrajinske intelektualce. Danas ruska vojska ubija obične ljude u ukrajinskim gradovima, ciljajući raketama u višekatnice, dječje vrtiće i bolnice.
Stalno smo tijekom povijesti živjeli s pokušajima novih represija, uništavanjima naše kulturne baštine, brisanjima sjećanja na naše pretke i našu kulturu, zabranjivanjem ukrajinskog jezika itd. Otkad je Putin došao na vlast, on živi s opsesijom da „vrati“ Ukrajinu u ruski imperij i da izbriše Ukrajince kao zaseban narod. On je pokušavao to napraviti i ranije u nekoliko navrata, npr. u 2014. godini okupirao je Krim, dijelove regija Donjeck i Lugansk, i pokušao stvoriti pseudodržavu Novorusiju na istoku i jugu Ukrajine. Sada je krenuo otvoreno u rat.
Ruski imperij mora umrijeti, da bi mi, Ukrajinci, mogli živjeti u miru u našoj zemlji. Uvijek sam mislila da će taj imperij zla nestati jednoga dana, nekada u dalekoj budućnosti, ali raspad Rusije odvija se već danas, samo što to ide sporo.
Što se tiče ulaska Ukrajine u NATO ili EU, to je nezamislivo za Rusiju jer ne želi da gleda kako „njezin teritorij“ odlazi neprijatelju. Zapadna civilizacija s njezinim vrijednostima, gdje se njeguju najprije život čovjeka i njegova sloboda, neprijateljska je za autoritativni putinski režim koji ne cijeni ni same ruske živote, a kamoli živote drugih ljudi. Smiješno mi je ozbiljno komentirati ovaj dio o narkomanima i nacistima jer se sama Rusija trenutno ničime ne razlikuje od hitlerovskih nacista.
Gdje ste se Vi nalazili u trenutku napada i kako ste na osobnoj razini doživjeli vijest o početku rata? Je li bio prisutan strah?
Strah je bio prisutan cijelo vrijeme. Taj osjećaj natjerao me je da dan prije napada odem u Lavov kako bih se osjećala barem malo mirnije. Napetost je u Kijevu bila tolika da se doslovno osjećala u zraku. Unatoč tome, kada sam bila u vlaku za Lavov, osjećala sam se malo glupo ići u drugi grad eto samo tako. Činilo mi se da radim neke nepotrebne, previše nagle poteze jer se zapravo neće ništa dogoditi. Taj nagli potez, na koji me je nagovorila majka, spasio me je jer ne vjerujem da bih kasnije tako lako mogla napustiti Kijev.
U 5 ujutro, 24. veljače, bila sam u hotelu u Lavovu kada me je prijateljica iz Lavova nazvala i javila mi da je počeo rat i da brzo dođem k njoj. Kada sam stigla taksijem u njezinu ulicu, oglasila se sirena koja je obavještavala o mogućem početku zračnog napada. Bombardiranja nije bilo, ali postalo mi je jasno da je svaki dio Ukrajine od sada prestao biti siguran. Pomoću prijatelja uspjela sam isti dan dobiti kartu za autobus za Varšavu, što je bilo jako teško. Ljudi su skakali u te autobuse kao što su, pretpostavljam, skakali ljudi u čamce na Titaniku. Muškarci od 18 do 60 godina dobili su zabranu prelaska granice. Bilo je teško gledati neke dečke od tih 18 – 19 godina kako su ipak pokušavali prijeći granicu pa onda bježali negdje u crnilo noći, samo da ne moraju u rat.
Kada sam prešla granicu Poljske, konačno sam osjetila sigurnost, ali i veliku tjeskobu. Još uvijek mi se sve to čini nerealnim. Uspjela sam doći kroz par dana u Nizozemsku kod svojih roditelja, gdje otac trenutno radi u veleposlanstvu u Hagu. Za mene je i dalje nezamislivo da je takvo što moguće u 21. stoljeću. Svaki dan osjećam strah za rodbinu i prijatelje, posebno za baku i djeda, koji su ostali u Odesi, ali i strah da izgubim svoju državu. Ipak, jako sam ponosna na Ukrajince i Ukrajinke koji lavovski brane našu zemlju.
Velik broj ljudi kao izbjeglice dolaze iz Ukrajine u EU. Je li Europa pokazala solidarnost i humanost prema izbjeglicama? Kakva su Vaša saznanja po tom pitanju?
Veliki broj dolazi u EU, ali veliki broj dolazi i u Ukrajinu. Prošlog tjedna čak 80 000 muškaraca i žena vratilo se u Ukrajinu iz različitih zemalja, sa željom da pomognu. Smatram da se ljudima, koji su bili primorani napustiti zemlju, doista pruža velika pomoć i na tome sam jako zahvalna. Najviše sam to osjetila u Poljskoj, gdje sam od same granice vidjela kako ljudi pomažu i da su doista svjesni o kakvoj se nesreći radi. Cijela Varšava ima u gradskom prostoru ukrajinske zastave s riječima podrške za nas, prijevoz se ne plaća itd.
To je ono što sam ja doživjela, ali znam da se i u drugim zemljama isto pruža velika podrška našim izbjeglicama, pa tako i u Hrvatskoj, što me jako raduje. Danas sam saznala i za vijest da Ukrajinci mogu ostati u EU do 3 godine, s pravom školovanja i rada, što je itekako velika pomoć.
Kakvo je stanje morala kod Ukrajinaca u ovome trenutku? Jesu li spremani za nastavak rata i sukobe s ruskom vojskom? Osjeća li se strah i defetizam u narodu ili vlada optimizam i vjera u konačnu pobjedu?
Narod je nastrojen odlučno. Svaki Ukrajinac borit će se kako zna i može do konačne pobjede. Ovo krvoproliće koje traje vjekovima mora se konačno okončati. Naravno da je psihološki teško biti stalno optimističan poput junaka iz filmova i knjiga. Zato nam je potrebna raznovrsna potpora i pomoć prijatelja i cijelog svijeta. Ono što je sigurno je to da nemamo niti ćemo imati ikakav osjećaj defetizma. Cilj nam je uspjeti izdržati ovaj užas i izaći kao pobjednici, sa što manje gubitaka.
Što se tiče ratnih zbivanja, do sada je održan jedan krug pregovora. Rusija je postavila zahtjeve za federalizacijom i demilitarizacijom Ukrajine te odricanje Ukrajine od Krima, a Ukrajina traži potpuno povlačenje ruske vojske s ukrajinskog teritorija. Postoji li šansa da se ovaj sukob razriješi sporazumom?
Poznata izraelska političarka Golda Meir, koja je usput rečeno rođena u Kijevu, rekla je poznatu izreku: „Mi želimo živjeti. Naši susjedi žele nas vidjeti mrtvima. To ne ostavlja previše mjesta za kompromis.“ Mi smo upravo u toj situaciji. Rusija nema nikakvo moralno pravo na svoje zahtjeve jer nemamo posla s političarima, već s vojnim kriminalcima. Ne vidim previše smisla u sporazumima s kriminalcima. Sukob će biti razriješen kada dođe do raspada Rusije.
Zapad je snažno osudio ruski napad i Rusiji uveo sankcije bez presedana. Kako ocjenjujete ponašanje EU-a i SAD-a u dosadašnjem sukobu? Jeste li očekivali ovakvo jedinstvo po pitanju osude Rusije?
S jedne strane, oduševljena sam tom potporom čitavog svijeta jer to nije samo moralna podrška, već i puno oružja za naše vojnike, humanitarne pomoći, sredstava za pomoć onima kojima je najpotrebnije. S druge strane, u tom oduševljenju junaštvom Ukrajinaca i Ukrajinki, čitav svijet gleda kako se naši gradovi uništavaju bombardiranjem s puno ljudskih žrtava, između kojih je i mnogo djece. Sada nam je najpotrebnije zaštiti nebo, a umjesto zračne vojne pomoći imamo i dalje samo „duboku zabrinutost“. Ako EU i SAD misle da će tako izbjeći sukob s Rusijom, onda se varaju jer ako padnemo mi, sljedeća na redu bit će Europa. Uz to, ne zaboravite da po čitavom teritoriju imamo puno nuklearnih elektrana koje Rusija, iz nekog razloga, isto bombardira. Za sad uspijevamo obraniti te elektrane, ali Černobil je, primjerice, pod kontrolom Rusa. Ovaj rat nije samo rat Rusije i Ukrajine, nego se radi o ratu između barbarskog i civiliziranog svijeta i što brže to svi shvate, to će biti bolje za čitav planet.
Osim ekonomske i političke, očekujete li i konkretnu vojnu pomoć sa Zapada? Spominje li se među ukrajinskim pukom i političarima mogućnost Zapadne vojne intervencije kako bi se zaštitio ukrajinski teritorij i spasilo civilno stanovništvo?
Trenutno najviše čekamo pomoć za obranu našeg neba kako bi se prestalo s bombardiranjem. Ako zapad ne želi sam ulaziti u sukob – uredu – samo nam dajte zrakoplove i sve što je potrebno kako bismo sami mogli obraniti svoje nebo. Što se dulje odugovlači s tim rješenjem, to više stradaju nevini stanovnici, što je jednostavno nehumano. Mi jesmo hrabri i odlučni, ali bez vaše pomoći ne možemo tek tako pobijediti ovu barbarsku navalu.
