Jesu li nas zaključali i otuđili pandemija i lockdown ili su bili samo okidač za naše stanje?
Priče o mentalnom zdravlju postale su svakodnevica. Tema je to raznih priča, članaka, vijesti i knjiga. Više nego ikada, mentalno zdravlje postaje centar pozornosti upravo danas, u svijetu i vremenu kada su nas prirodne okolnosti potisnule u sam kut naših života i od nas stvorili izmučene portrete tamnih tonova. Potiho, u sebi, počeli smo se veseliti zatvorenosti što ponekad zvuči dobro, kada se u obzir uzme to da smo zatvoreni s obitelji, provodimo vrijeme s bližnjima i radimo na sebi. Ali to često nije prava pozadina. Zatvorenost u četiri kuta svoje sobe, svoga uma. Tamo gdje se nakupljaju svi naši problemi, svi naši osjećaji, strahovi. Pandemija nas je možda do neke razine potisnula da više promišljamo o životu i svome zdravlju, ali što je potisnulo to da se spustimo do najvećih dubina naše duše i počnemo iz nje izvlačiti najveće boli koje smo skrivali od vanjskoga svijeta?
Kako ne biti dio mase?
Svaka osoba može priznati da je barem u jedanom periodu svoga života bila u nestabilnom psihičkom stanju koje ju je mali milijun puta dovela na granicu s ludilom i stvarnošću. Ne mora to biti najteži oblik depresije i anksioznosti, ali svačiji mali bol velik je kada se spoji s drugim. Od kada ima ljudi, ima i boli i patnje. Ne bismo li se onda trebali zapitati gdje leži izvor svemu tomu? Krivimo li opravdano pandemiju za naše stanje?
O tome bi se svakako dalo raspravljati. Glavna je stvar u tome da takve probleme nikada nismo ni smjeli potiskivati i spremati u ladice. Krivac tomu svemu je društvo koje neprestano gura pojedinca da se prilagodi većini, da ne iskače iz svojih okvira, da svoje nemire ostavi za sebe. Kada jedan učini iskorak, često ga to dovede do same margine društva iz koje se ne može izvući, a onda ga se uokviri kao čudaka ili onoga na kojeg ne treba obraćati posebnu pažnju. U tom kružnom sustavu, čovjek jednostavno ne može funkcionirati onako kako je i zamišljeno – slobodno, mirno i spokojno.
Sadašnjost i mi u njoj
Današnji svijet, ili laički rečeno 21. stoljeće, ostavilo je svoga traga u psihi i glavama pojedinca. Ono što nas najviše boli kod drugih, dolazi od nas samih. Neprestano pokušavamo izaći iz okvira, ali oni su nam izgleda preteški.
Ne možemo si pomoći, a da se jednostavno ne usporedimo s osobom koja ima estetično privlačan Instagram profil i tisuće pratitelja. Čak i jedan pogled na super sređenu fotku može nas baciti u razmišljanje o tome zašto nismo baš takvi.
Tužno je i nadasve ironično vidjeti osmijehe u masama prolaznika iza kojih proviruju stres, mučnina, napetost i nemir, a da takvome stanju nitko ne pridaje veliku pažnju.
Tužno je proći pokraj osobe i dati joj ruku mira kada znaš da se i u tvojoj i njegovoj nutrini skrivaju korijeni težine.
Onda kada dotaknemo dno svoga psihičkoga stanja i pokušamo oči u oči izaći na kraj s njim, tada najviše zavapimo za rukom koja nas ne mora ni podići, već nas samo dodirnuti i reći da je tu. Da prolazi isto. Ono što ljudi vječno izbjegavaju je pružanje suosjećanja i empatije u beskrupuloznom svijetu koji jednostavno vapi za tračkom dobrote. I nisu nam krivi ni pandemija ni zatvorenost jer su naše duše zatvorene i bez povoda. Zatvorene su jer im nikada nismo dali ključeve da izađu iz svoje nutrine i pokažu da su lomljive, slabe i krhke. I neka su. To je normalno. To je prihvatljivo.
Kada samo jedna vrata svoga bića otvorimo drugome, vidjet ćemo da se naš dom ne razlikuje od tuđega. Vidjet ćemo da nikome na svijetu nismo dužni zbog naše boli. Da je ona naša, ali da može biti lakša samo ako joj netko dopusti da izađe na svjetlo.
