U svijetu lobiranja, poslovna udruženja su već tradicionalno jaki igrači koji neprestano oblikuju javne politike. Javne politike Republike Hrvatske donose se na dva mjesta, u Bruxellesu i Zagrebu, a u oba grada postoje vrlo snažna poslovna udruženja sa svrhom utjecanja na javne politike. Ipak, kada analiziramo dominantna poslovna udruženja u Bruxellesu i Zagrebu, postoje određene razlike u tipovima udruživanja i načinu djelovanja.
Javne politike definitivno utječu na tvrtke, bilo pozitivno ili negativno. Zakonodavci i vlade mogu donijeti i provoditi javne politike koje generiraju rast ili uvesti mjere koje ugrožavaju određene industrije. Jednom kada je poslovna zajednica u Bruxellesu to shvatila, europska poslovna udruženja pojavila su se kao jedno od najčešće korištenih sredstava zagovaranja interesa. Bruxelles je jasan pokazatelj kako se više poslovnih konkurenata može udružiti pod barem jednim kišobranom kako bi zagovarali interes svoje industrije ili sektora. Ti konkurenti kontinuirano ulažu novac u operativni motor poslovnog udruženja, jer vjeruju u određeni povrat te investicije. U glavnom gradu EU sektorsko udruživanje je dominantni model poslovnog udruživanja. Dakle, predstavnici jednog sektora se udružuju kako bi zajedničkim snagama lobirali ona javnopolitička pitanja u kojima imaju isti interes, dok u pitanja konkurentskih odnosa u pravilu ne ulaze. Policy rješenja koja mogu stvoriti konkurentsku prednost, kompanija po svome nahođenju može lobirati samostalno, ne koristeći zajedničke resurse poslovnog udruženja.
U Bruxellesu gotovo svaki industrijski sektor ima svoje udruženje koje štiti interese sektora i prati zakonodavstvo EU. Na primjer, kemijska industrija ima CEFIC, PlasticsEurope zastupa proizvođače plastike, a ASD štiti interese zrakoplovne i obrambene industrije. Možemo izdvojiti još Cembureau koji zastupa cementnu industriju te COPA-COGECA-u, dugogodišnji glas europskih poljoprivrednika i poljoprivrednih kooperanata. Sektorska udruženja su vrlo agilna te imaju pristup iznimnoj količini podataka o svojoj industriji, to ih čini vrlo dobrim izvorom informacija za donositelje odluka i često sudjeluju u radu stručnih skupina na razini Europske unije. Mnogi europarlamentarci koriste sastanke s udruženjima za prikupljanje relevantnih informacija i jačanje argumentacije, budući da su zastupnici preplavljeni količinom prijedloga propisa i nemaju dovoljno velik stručni tim da samostalno to obrade.
Kada prebacimo fokus na Zagreb, odnosno Republiku Hrvatsku, situacija je donekle drugačija. Kod nas je dominantan masovniji pristup poslovnom udruživanju, s tek nekoliko jačih samostalnih sektorskih udruženja. U smislu poslovnog udruživanja, Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) je tradicionalni primjer udruženja masovnijeg tipa koje okuplja predstavnike raznih sektora i industrija, a valja spomenuti i komore kao još jedan primjer takvog tipa. Uz Hrvatsku gospodarsku komoru (HGK) i Hrvatsku obrtničku komoru (HOK), u kojima je članstvo obvezno, primjer dobrovoljne i kvalitetne komore je AmCham Hrvatska.
HUP u svojoj strukturi ima granske udruge koje su sektorski određene, poput udruge trgovine ili udruge financijskog poslovanja, HGK također ima sektorska udruženja u svojoj strukturi, a HOK ima cehovska udruženja. Dakle, masovni tip poslovnog udruživanja poznaje sektorsku podjelu do određene razine, ali ta sektorska pod-udruženja često koriste istu stručnu službu i moraju se nositi s mogućim sukobima interesa između nekoliko sektorskih pod-udruženja koji su dio jedne masovnije organizacije. Primjerice, HUP-ova udruga prehrambene industrije i poljoprivrede može imati potpuno suprotne interese od HUP-ove udruge trgovine po pitanju određenog propisa. U takvim situacijama može doći do problema. Sličnu strukturu imaju u AmCham-u Hrvatska koja je podijeljena u odbore i radne skupine sa sektorskim usmjerenjem.
Nedavno se na sceni pojavilo još jedno relevantno poslovno udruženje masovnog tipa, Udruga glas poduzetnika (UGP). UGP je izabrao pristup koji artikulira interese i potrebe poduzetnika u cjelini, a policy prijedloge generira kroz sektorske odbore. Iako je masovniji tip udruživanja i dalje dominantan, ne možemo reći da ne postoje kvalitetni primjeri sektorskih udruženja koji djeluju samostalno. Treba odati priznanje Hrvatskoj udruzi turizma i Hrvatskoj udruzi banaka koje vrlo kvalitetno zastupaju interese svojih članica. Također, tijekom COVID-19 pandemije se Nacionalna udruga ugostitelja etablirala kao solidan primjer sektorskog udruženja. Treba napomenuti da postoje i tzv. klasteri, poput Hrvatskog drvnog klastera, koji de facto jesu sektorska udruženja, ali su utemeljeni s idejom zajedničkog tržišnog nastupa i povećanja pregovaračke moći u tržišnim odnosima, ne s idejom zastupanja policy rješenja. Sektorska poslovna udruženja briselskog tipa su manja, ali agilnija u zastupanju interesa jer je postizanje konsenzusa članova brže. Poslovna udruženja masovnijeg tipa imaju značajnu reprezentativnost u nastupu prema donositeljima odluka, ali su operativno tromija i sklonija neslaganju zbog većeg broja članova. Iz tih razloga smo mogli svjedočiti određenim nezadovoljstvima unutar hrvatskih udruženja masovnijeg tipa, pa i istupanjima članova, dok su malobrojna samostalna sektorska udruženja relativno dobro zastupala interese svojih članova. Rano je za predviđanja, ali ne bi me iznenadilo da u Hrvatskoj s vremenom dominaciju preuzmu manja i samostalna sektorska udruženja.
