Piše: Filip Vedriš
U ovoj jubilarnoj 1100. godišnjici Hrvatskog Kraljevstva fokus je većinom bio na srednjovjekovnu Kraljevinu Hrvatsku i nominalno prvog hrvatskog kralja Tomislava, što je dobro s obzirom na to da se rijetko dobiva prilika za tako dobru medijsku eksponaciju povijesnog razdoblja. No, takav fokus odvlači pažnju od modernog perioda Hrvatskog Kraljevstva, tj. tada Trojedinog Kraljevstva, koje je postojalo sve do 1918. u sklopu Austro-Ugarske Monarhije.
Nažalost taj period povlači mnoge ružne uspomene od Prvog svjetskog rata do nasilnih pokušaja germanizacije i mađarizacije te manjka političke zastupljenosti unutar carstva. Međutim, o njemu treba govoriti i pisati jer uvijek postoje pozitivne strane. Jedna od tih pozitivnih strana ili bolje rečeno osoba bio je posljednji austrijski car i hrvatski kralj Karlo I. (ili IV. po mađarskoj historiografiji) čija je ovozemaljska životna priča podosta tragična.
Rođen 1887. kao sin nadvojvode Otta i princeze Marije Josipe Saske, iako pripadnik plemiće obitelji Habsburg, Karlo nije bio kandidat za prijestolonasljednika. Njime postaje tek nakon samoubojstva, odnosno ubojstva princa Rudolfa 1889. i smrti svog oca Otta 1906. No, punopravnim prijestolonasljednikom postaje tek nakon smrti Franje Ferdinanda u Sarajevskom atentatu 1914. godine.
Ne bijavši prvi u redu za prijestolje, Karlovo odrastanje i obrazovanje nije bilo toliko uvjetovano kao kod većine habsburških monarha. Dakako kao sin plemića, Karlo je imao stanovite privilegije i obaveze poput odlazaka u lov, učenja stranih jezika, putovanja po Europi i pohađanja visokih škola, ali je cijelo vrijeme bio u doticaju i s običnim građanstvom. Bio je odgajan u katoličkom okruženju te je od malih nogu pokazivao znakove pobožnosti što se očitovalo u njegovom zalaganju za siromašne preko volontiranja i doniranja svoje ušteđevine.
Kasnije u životu odlazi u vojsku ne bi li nastavio obiteljsku tradiciju, ali istovremeno studira pravo i politiku u Pragu na javnom sveučilištu. Vojna karijera časnika će ga također dovesti u izravan doticaj sa svim nacionalnostima Austro Ugarske, uključujući i Hrvate, što će uvelike utjecati na njegove kasnije odluke. Godine 1911. oženit će plemkinju Zitu što će također biti pomalo neobičan događaj jer njihov brak nije bio rezultat političkog mešetarenja nego slično kao i u slučaju Franje Ferdinanda plod međusobne privlačnosti i slobodnog izbora. Nakon kobnog „Sarajevskog atentata“ usprkos činjenici da je postao prijestolonasljednik Austro-Ugarske monarhije Karlo I. je još uvijek obavljao službu časnika na prvim linijama Galicijskog i Tirolskog bojišta. Iako je na bojištu proveo tek oko dvije godine, jer je već 1916. nakon smrti Franza Ferdinanda okrunjen za cara, taj je period neupitno značajno obilježio Karla kao vladara.
Karlova vladavina Austro Ugarskom započela je 30. prosinca 1916. te je bila obilježena velikim, doduše uvelike uzaludnim naporima u izlasku iz rata, reformiranju Austro Ugarske monarhije i poboljšanju života svojih podanika unutar te iste monarhije. Mir je bio Karlov najveći projekt na kojem je počeo raditi i prije dobivanja titule cara zbog svoje bliskosti s carem Franjom Josipom. Nakon preuzimanja carske titule, konstantno će pokušavati ugovoriti mir između Centralnih sila i Antante bez puno uspjeha.
Dva događaja koja su posebno bitna za izdvojiti za mirovnu kampanju cara Karla su „Apel za mir 1917, pape Benedikta XV“ i „Sikstova afera 1918.“. Naime, dana 1. kolovoza 1917. papa Benedikt XV. uputio je apel za prekid rata svim državama Antante i Centralnih sila, od svih vladara jedino je car Karlo javno podržao apel i zavjetovao se na njegovo ispunjenje. Sikstova afera se pak odnosi na tajne pregovore koje je vodio car Karlo sa silama Antante 1918. preko belgijskog časnika Siksta, Zitinog brata, u kojima je Italiji bila nuđena pokrajina Južnog Tirola u zamjenu za prekid ratovanja.
U oba slučaja Karlo je bio veliki podupiratelj ideje pomirenja dok su druge strane gledajući partikularne interese bile voljne u potpunosti zaobići postizanje mira, za druge je mir bio tek sredstvo za pregovore dok je caru Karlu mir bio cilj pregovora. Njegova želja za mirom bila je već i tada prepoznata od strane pojedinaca od kojih se mnogi nisu mogli smatrati pristašama monarhije, jedan od tih pojedinaca bio je i francuski socijalist Anatole France koji o Karlu zaključuje sljedeće:
“Bio je to jedini čovjek koji je za vrijeme rata stupio na mjesto visoke odgovornosti vrijedan toga. Ali nisu ga slušali. Iskreno je želio mir i baš je to bio razlog zbog kojega su ga prezirali.“
Karlova briga za živote prosječnih građana može se očitovati već po činjenici da je uspostavio Ministarstvo socijalne skrbi, ali i brojnim filantropskim mjerama kojima je nastojao olakšati patnje građana Beča, okolice i samih vojnika u postrojbama koje je vodio. Od malenih stvari poput ustupanja carskih konja i kola za potrebe prijevoza ugljena, do velikih projekata poput gradnje stotine domova za ratne invalide i siromašne. Tu bi se još mogle navesti brojne slične geste i projekti samog Karla, ali i mnogi drugi koje je započeo na inicijativu svoje žene. Još jedna zgoda koja bi se trebala navesti vezano uz temu Karlove brige za građanine je pomilovanje nekoliko tisuća građana optuženih za rad protiv države 1917, većinu su činili pristaše ideje o neovisnoj Čehoslovačkoj. Kazna koja im je bila predviđena bila je smaknuće, ali zbog Karlove intervencije smanjena je na zatvorsku kaznu, još je bitnije navesti da je većina ministara tadašnje vlade bila protiv Karlove odluke.
Po pitanu reformi Karlo je bio veliki pobornik stvaranja „Dunavske Federacije“ koja bi ukinula dualizam i zamijenila trijalizmom, a s vremenom dovela do stvaranja četvrte i najvjerojatnije pete kraljevine, uz to bi manjinskim narodima bila zagarantirana i veća razina autonomije. Već 1917. carski parlament (Reichsrat) je ponovno sazvan Karlovom odlukom, a 1918. njegov je prijedlog o federalizaciji austrijskog djela carstva bio upućen javnosti preko nacionalnog manifesta. No, blagonaklonost i popustljivost cara glede federalizacije i autonomije samo je još više uvjerila vodeće narodne stranke da je sad vrijeme za njihovu neovisnost što će u koncu i dovesti do raspada Austro Ugarske.
Zanimljiva je i činjenica kako je, kada je prisiljen potpisati vlastitu „abdikaciju“ od strane američke blokade i vlastite vlade, Karlo nije pokušavao na silu zadržati vlast. Kada ga je nova austrijska vlast prognala iz zemlje to je ponizno prihvatio. Čak je i njegov pokušaj povratka na ugarsko prijestolje 1921. godine bio prvenstveno motiviran brojnim pismima i osobnim zamolbama samih Mađara. No, čak i tada je brinuo za sigurnost naroda te na kraju odustao, upravo zbog bojazni kako bi njegovo djelovanje moglo započeti novi građanski rat u Mađarskoj. Odluka o povlačnju stajat će ga i vlastitog života, jer je s obitelji protjeran na otok Madeiru gdje je ubrzo i preminuo zbog loših životnih uvjeta.
Usprkos brojnim neuspjesima i veoma kratkom životnom vijeku samog Karla I., njegova ostavština može se smatrati vrijednijom od ostavština mnogo uspješnijih vladara. Za sobom je ostavio osmero djece koje je sve rodila Zita. Njegov najstariji sin Otto postat će drugi predsjednik Paneuropske unije, te će devedesetih godina biti jedan od vokalnih podržavatelja hrvatske samostalnosti. Ne treba začuditi niti da je i Otto imao sedmero djece sa svojom ženom Reginom, te da je najstariji sin Karlo nastavio nasljedovati očevu povezanost s Hrvatskom, krstivši svog prvog sina kao Zvonimira u Zagrebačkoj Katedrali.
Za kraj bi još trebalo navesti kako su Karlova zalaganja za mir ipak prepoznata u svijetu, ponajviše od strane Katoličke crkve koja ga je 2004. proglasila blaženim. Imajući u vidu cijeli njegov život i ostavštinu koja je uvelike doprinijela Hrvatskoj i koji je svojim odlukama uistinu nastojao poštovati svakog čovjeka, trebali bi se zapitati zašto je zaboravljen u javnom sjećanju?
