Kolumnu sam odlučio nazvati “Koplje u trnje” iz dva razloga. Prvi razlog jest moje prezime Kopljar te sam u samom naslovu kolumne želio ostaviti određen autorski potpis, a drugi razlog jest sama fraza “Baciti koplje u trnje” što označava predaju na koju mi kao mladi pripadnici hrvatskog društva definitivno nismo spremni.
Zašto je propao bojkot trgovina?
Početkom 2025. godine u Republici Hrvatskoj dogodilo se nešto nesvakidašnje. Iziritirani enormno visokim cijenama, prije svega prehrambenih proizvoda, Hrvati su se odlučili na bojkot trgovina. Ovaj bojkot organiziran je preko društvenih mreža te je pokazao koliku moć u formiranju društvenih stavova mreže imaju. U svome početku bojkot je polučio uspjeh i brojne trgovine zjapile su polu ili potpuno prazne. Uskoro su trgovci reagirali snažnom medijskom kampanjom kojom su kupce pozivali na povratak svojim potrošačkim navikama nudeći im popuste i ostale pogodnosti. Uspjeh bojkota bio je kratkog trajanja i samo par mjeseci nakon njega cijene su se vratile na staro, a bojkot je neslavno propao. Razloga za njegovu propast ima više, ali tri su ključna. Ta tri razloga su:
1. Izostanak državne intervencije
2. Nepostojanje jasne alternative
3. Mogućnost protuudara
Izostanak državne intervencije
Odmah želim razjasniti kako nisam socijalist te smatram kako država ne bi treba kontrolirati tržišno natjecanje. Država treba pomnom bdjeti nad procesima koji se na tržištu događaju te intervenirati svaki put kada vidi da je tržišno natjecanje ugroženo. Nakon ovog uvoda postavlja se pitanje, je li u Hrvatskoj tržišno natjecanje ugroženo?
Ako je suditi prema indicijama koje su došle do javnosti, tržišnog natjecanja u Hrvatskoj skoro pa da i nema. Zašto ovo tvrdim? Pa zato što su u isto vrijeme u svim trgovačkim lancima gotovo na jednak način podignute cijene. Dodamo li tome činjenicu kako na hrvatskom tržištu ne postoji velika tržišna konkurencija, situacija postaje tim gora po tržište. U početnoj verziji ovoga teksta nabrojao sam sve velike trgovačke lance koji posluju u Hrvatskoj, ali sam naknadno odlučio njihova imena izostaviti. U današnje vrijeme nikada ne možete biti sigurni da vas netko snažan i utjecajan neće tužiti pa je stoga bolje neka imena izostaviti. Inicijalnim nabrajanjem došao sam do slovom i brojem sedam velikih trgovina koje posluju u Hrvatskoj. Ako uzmemo u obzir da neke od njih imaju istoga vlasnika onda se broj onih koji sudjeluju u tržišnom natjecanju dodatno smanjuje. Zavirimo li u ekonomske udžbenike vidjeti ćemo da ovakva tržišna situacija omogućava savršene uvijete za stvaranje oligopola.
Za one koji ne znaju oligopol se razlikuje od monopola činjenicom da ne postoji jedan subjekt koji svojim monopolskim položajem upravlja tržištem, već tržištem upravlja mali broj poslovnih subjekata koji guše tržišno nadmetanje. Ekonomski udžbenici govore kako oligopol veoma brzo dovodi do direktnog ili prešutnog kartelskog udruživanja.
Za one koji nisu upoznati s ovim pojmom kartelsko udruživanje je situacija u kojoj s mali broj poslovnih subjekata koji kontrolira tržište direktno ili prešutno dogovara o formiranju cijena na tržištu. Kako bismo objasnili kako ovo funkcionira ponudit ćemo primjer iz svakodnevnog života. Ako vaš kolumnist odluči otvoriti kafić i prodavati asortiman za deset puta veću cijenu od svojeg prvog konkurenta onda je to sasvim dopušteno, iracionalno i neinteligentno, ali dopušteno. No, ako vaš kolumnist nakon otvaranja kafića postigne dogovor sa svim ugostiteljima u gradu te kolektivno cijene povisimo za deset puta onda to spada pod kartelsko udruživanje.
Kartelsko udruživanje je zabranjeno i njega treba detektirati i spriječiti Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Problem kod kartelskog udruživanja jest činjenica da ga je teško dokazati. Pojedini stručnjaci tvrde da je nepostojanje cjenovnih ratova te prodavanje iste robe u Hrvatskoj po većim cijenama nego što se prodaje vani sasvim dovoljan dokaz postojanja oligopola i kartelskog udruživanja. Država u ovom pitanju nikada nije dala svoj konačni sud. Dodamo li da su pojedini ministri podržali bojkot postaje jasno da se nešto čudno s tržištem događa.
Nepostojanje jasne alternative
Hrana se jednostavno mora kupovati. Određene stvari su esencijalne za život i život bez njih jednostavno ne može opstati. Hrana definitivno jest jedna od esencijalnih stvari koje se samom činjenicom da su nužne ne mogu bojkotirati.
Na internetu se često pojavljuje najvjerojatnije apokrifni citat nedavno preminulog i veoma kontroverznog Henrya Kissingera koji glasi: „Onaj tko kontrolira resurse kontrolira države, a onaj tko kontrolira hranu kontrolira ljude“. Bio ovaj citat apokrifan ili vjerodostojan ono što teško možemo dovesti u pitanje jest njegova istinitost. Hrana se ne može bojkotirati i ako ljudi koji bojkotiraju određene trgovačke lance nemaju alternativu opciju za kupovinu hrane onda je bojkot unaprijed osuđena na propast.
Netko bi ovdje mogao dodati kako se hrana može kupiti direktno od seljaka, ali ovo ne može biti ozbiljan prijedlog jer seljaci nemaju razvijene metode distribucije hrane po cijeloj zemlji. Seljakov prvi susjed vjerojatno neće ostati gladan, ali onaj tko živi na pedeset ili sto kilometara od farme zasigurno hoće.
Mogućnost protuudara
Da je kojim slučajem bojkot uspio i da su trgovine uistinu osjetile ozbiljan udar uvjeren sam da bi veoma rezolutno reagirale. Kako su trgovine mogle reagirati na bojkot građana? Pa veoma jednostavno! S obzirom na to da na hrvatskom tržištu dominiraju strani trgovački lanci čija profitabilnost ne ovisi o potrošačkim navikama prosječnog Hrvata trgovine mogu pokrenuti poprilično snažan protuudar, a da pritom ne osjete velike gubitke. Na primjer trgovine su mogle izračunati koliko im je u vremenu bojkota pao promet i otpustiti postotak radnika koji bi bio približan padu potrošnje. Ako u trgovinu dolazi 50% manje kupaca i ako je potrošnja 40% manja onda je logično za zaključiti da se i opseg posla smanjio i da broj radnika koji je prije bojkota bio potreban danas više nije neophodan za održavanje trgovine u pogonu. Trgovine su također mogle zaključiti kako je pad potrošnje od npr 40% pokazatelj kako Hrvati više ne kupuje jednaku količinu namirnica te se odlučiti u naredno vrijeme 40% manje artikala staviti na police. Jednom kada bi bojkot završio, a potrošnja se oporavila manjak artikala na policama stvorio bi snažnu inflaciju koja bi dodatno osiromašile potrošače i išla u prilog samo i isključivo trgovcima.
Kada uzmemo sve ove argumente u obzir jasno je da bojkot trgovina nije imao šanse uspjeti. Država i državne institucije postoje kako bi riješile probleme koje pojedinac ili skupina pojedinaca zbog svoje slabosti ili manjka umreženosti ne mogu riješiti. Problem inflacije, ako ga uopće detektiramo kao problemom, morat će riješiti država. Građanske inicijative nisu i nikada neće biti dovoljno jake da se suoče s takvim problemima.
