U svijetu u ovome trenutku „bukti“ nekoliko ratova i niz oružanih sukoba različitih stupnjeva inteziteta, od lokalnih do onih s područnim, a zapravo i međunarodnim razmjerima. Među buktinjom bojišnice, bukom oružja i zadimljenim pregovaračkim uredima često promiču ljudski životi nepovratno izgubljeni kako na prvoj crti, tako i kilometrima od nje. Koliko doista vrijedi jedan neponovljivi i nenadoknadivi ljudski život, neovisno o strani i položaju?
Ratovi nisu novost niti iznenađenje. Heraklit je rat prozvao „ocem svih stvari“. U pojedinim mitologijama svijet je nastao iz rata (bogova), kaosa i po njima je rat prirodno stanje čovjekova života. Ratovima je često posredovan razvoj brojnih izuma, koji su donosili prevagu na bojnom polju. Oni najčešće obilježe živote naraštaja koje pogađaju. Nerijetko su političke i povijesne prekretnice, ponekad i epohalnih razmjera (pr. Prvi svjetski rat kojime svršava dugo devetnaesto stoljeće). Rat se, dakako, može razmatrati iz niza različitih gledišta i žarišta. Što ako u središte razmatranja stavimo – ljudski život?
Bioetička rasprava tradicija je Bioetičkoga tima Svjetskoga saveza mladih Hrvatska čiji je cilj u zajedništvu članova Saveza i prijateljskomu okruženju razmjenjivati iskustva, razmišljanja i poglede na teme, događaje ili koncepte koji utječu na, mijenjaju ili (pre)oblikuju ljudski život, dostojanstvo ljudske osobe ili ljudsku zajednicu. Ovaj smo se put okupili pod temom vrijednosti ljudskoga života u ratnim zbivanjima, na prijedlog Maria Babića, koji je i pripremio uvod u raspravu dajući osnovni povijesni i pravni kontekst.
Ratovi: više ne samo vojni(čki) problem?
Početna misao rasprave bio je (suvremeni) paradoks prema kojemu „razvojem novih tehnologija i vrsta oružja mijenjaju se i metode ratovanja te civili sve više bivaju ‘uključeni’ u ratna zbivanja i sve više neposredno pogođeni neprijateljstvima“1. Sve više neizbježnoj uključenosti civila (nevojnih osoba) u ratne sukobe svjedočimo ovih mjeseci u istočnoj Ukrajini, Armeniji (tj. Artsakhu), Jemenu, Somaliji, Libiji i Palestini. Napuštanjem rovovskog, pozicijskog rata (pr. iz I. svj. rata), ali i velikih otvorenih „obračuna“ na bojišnica (kao npr. u Napoleonskim ratovima ili II. svj. ratu), ratovi od Hladnoga rata do danas postaju sve nepredvidljiviji, vojno rečeno asimetričniji, sa sve većim oslanjanjem na paravojne postrojbe („plaćenike“) i gerilsko ratovanje, koji sa sobom donose daleko veću opasnost za civile i naselja, ali i sve zamućeniju granicu vojnika i civila s pojavama različitih naoružanih pobunjenika, separatista ili bandi. Urbanizacija sa sobom povlači sve veću uključenost stambenih područja i nevojnih ciljeva (naselja, gradova) u ratna razaranja (vidljivo sedamdesetih u Libanonu, a danas u Ukrajini, Armeniji, Palestini, Libiji itd.)…
Ratovi: stalne pojave, a ne iznimke?
Prije svega, raspravljalo se o samoj naravi rata. Rat je, htjeli mi to priznati ili ne, vrlo učestalo (ako ne i uobičajeno) stanje u ljudskoj povijesti, u svim razdobljima, društvima i civilizacijama. Ratovi su bili redovita pojava u europskoj povijesti sve do druge polovine 20. st. Rijetko je koja europska država (izuzev Islanda, Švicarske, Portugala i pokoje kneževine) i rijetko koja generacija bila „izuzeta“ od ratnih sukoba uzduž i poprijeko kontinenta. Isto se odnosi na ostatak Staroga, ali i Novoga svijeta od novog vijeka naovamo. Stoga se nije bilo teško složiti kako je razdoblje „općeg mira“ na Zapadu danas iznimka u odnosu na, kako dobar dio ekumene, tako i povijesti.2
Unatoč tome, u svijetu postoji više kriznih žarišta (Bliski istok, sjeverna Afrika, rog Afrike, Jemen, Haiti, Venezuela) s višedesetljetnim vojnim i političkim nestabilnostima, često i oružanim sukobima na razini građanskog rata. Nenadoknadivi ljudski gubitci, stalna nesigurnost i humanitarne krize gorući su problemi ovih područja, koji se posljedično odražavaju i na zemlje u miru, što kroz trgovinu i poraste cijena, što kroz selidbe stanovništva. Naravno, prosječni zapadnjak ne može utjecati na ove sukobe osim u humanitarnoj pomoći i na izborima, po čijim se ishodima biraju krojitelji vanjske politike njegove zemlje u odnosu prema sukobljenim državama ili entitetima. Uglavnom smo o ratovima površno (dez)informirani, pri čemu je iz „šume“ informacija, dojava i izvješća vrlo teško izdvojiti pouzdano od nepouzdanog, istinito od lažnog ili vjerojatno od manje vjerojatnog. Nerijetko i sami oni koji se ili koje mediji prozivaju vojnim ili geopolitičkim stručnjacima/analitičarima nisu upućeni u stanje na terenu niti u društveno-politički kontekst pogođenih područja. Po tome se, zapravo, i ne izdvajamo od ostalih povijesnih razdoblja, osim što nam tehnologija omogućuju kraće vrijeme prijenosa i veću količinu informacija.
Zapadu, koji je prošlih desetljeća živio u razmjernu blagostanju, kao da se u istome iskvarila „optika“ kojom promatra današnja krizišta; većina ljudi s iskustvom rata u poznim je godinama i pokojna (s izuzetkom Hrvatske, BiH i Ukrajine) pa se pouke i opomene rat(ov)a gube iz društvenog sjećanja. Pacifizacija mentaliteta prosječnog Europljanina ili Amerikanca iskrivljava pogled kako na povijest, tako i na sadašnjost, pri čemu se zaboravlja krhkost prividnog „svjetskog mira“, ali i različitost samih pogleda na rat i njegovu opravdanost u različitim područjima svijeta – tako prosječni zapadnjak danas muku muči s razumijevanjem koncepata Ruskog sveta ili džihada, premda se radi o oblicima imperijalizma i globalizacije, ali ne (samo) na američki način (popularnom kulturom i „mekom moći“), već u grubljem, surovijem obliku (poput pr. Atile i Zlatne horde). To je vidljivo u odjecima Rusko-ukrajinskog ili Bliskoistočnog sukoba na Zapadu i u sve češćem „zazivanju“ povratka obveznog vojnog roka te kritike slabijih vojnih spobonosti mlađih naraštaja.
Zakoni i običaji rata, ratno pravo: trebaju li nam?
Prije opsežnije rasprave sudionicima je ukratko predstavljena povijest suvremenoga međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, počevši od Jeana Henrya Dunanta i „Odbora petorice“ iz kojih se razvio današnji Crveni križ do Genevskih konvencija i njihovih dopuna te niza deklaracija (donošenih u drugoj polovini 19. i početkom 20. st.) o zabrani ili ograničenoj uporabi određenih oružja3, načina postupanja i položaja vojnika, ranjenika, ratnih zarobljenika, ali i nevojnih osoba (civila) u ratovima. Ratno i humanitarno pravo i danas je goruća tema u krugovima „visoke politike“, UN-a, Europske unije i sličnih organizacija, ali i u znanosti, kulturi, medijima i različitim aspektima života.
Najveća rasprava upravo je i vođena oko zakona i običaja rata, pravila i protokola ratovanja. Antičke civilizacije držale su se određenih ratnih pravila na kojima se temeljila vojnička priprema i ratna strategija. Ona su se naravno prilagođavala razvojem novih vojnih tehnologija (pr. katapulta, boljih kovina, ratnih brodova), ali i „genijem“ pojedinih vojskovođa (pr. Aleksandra Velikog, rimskih strategija). Europski srednji vijek obilježen je viteštvom, koje je imalo jasan skup pravila ophođenja, priprema i ponašanja u ratnim zbivanjima, kao i intenzivnim pomorskim prometom i ratovanjem uzduž Sredozemlja, koja su Velikim zemljopisnim otkrićima prenesena na sve oceane i novootkriveni Novi svijet. Od tih prava odstupali su gusari i pitari, djelomično na svoju ruku, a dijelom i u dogovoru s državama. Određeni oblik gerilske borbe u hrvatskim pograničnim krajevima vodili su uskoci. Ni novi vijek nije bio pošteđen velikih ratova (Tridesetogodišnji, Sedmogodišnji, Napolenski…), kao ni 19. i 20. stoljeće, poznato i kao „velika klaonica“ i „doba totalitarizma“.
Imajući u vidu stalnu prisutnost ratnih sukoba, postavilo se pitanje ima li ratno pravo i sve silne potpisane deklaracije o razoružanjima i zabranama oružja ikakvoga smisla ili je ono samo izigravanje intelektualnog poštenja ili popisivanje lijepih želja? S druge strane, istaknuto je kako je ono potrebno baš imajući u vidu nestabilnost društava i svijeta u kojemu život jer u manjkavoj, ali ipak određenoj mjeri pruža proporcionalnost u međuljudskim odnosima u ratu, propisujući određene granice koje niti jedna sukobljena strana ne bi trebala prelaziti (pr. ubijanja civila, silovanja, granatiranja nevojnih ciljeva). Postavilo se pitanje: „Tko se doista pridržava tih pravila i običaja?“ Vrijede li oni samo za „male“ narode koji nemaju diplomatsku i vojnu moć kao pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (SAD. UK, Kina, Rusija i Francuska) ili ih se i „veliki“ moraju pridržavati? Vrijede li pravila samo za gubitnike?
Na ta se pitanja pokušavalo odgovoriti na nekoliko suvremenih primjera. Pokolj u Srebrenici pokazao je slabost „mirovnih snaga“ UN-a, točnije UNPROFOR-a, čiji pripadnici nisu spriječili srbijanski pokolj civila, unatoč međunarodnome pravu, a takvih je primjera bilo i diljem okupirane Hrvatske tijekom velikosrpske agresije. Sličan je slučaj i s Vukovarskom bolnicom, iz koje Međunarodni Crveni križ nije uspio izvući ranjenike koji su naposljetku poubijani na Ovčari. Genocid u Ruandi također je pokazao nemoć tzv. međunarodne zajednice u sprječavanju masovnih pokolja. Zoran primjer je i višegodišnja nestabilnost u Jemenu, u kojemu su tisuće ljudi raseljene i umiru ili od gladi ili od granata. Unatoč svim manjkavostima i brojnim nedorečenostima i nepravilnostima, tzv. Haaški sud uspio je primijeniti načela mešunarodnog ratnog prava u osudi velikosrpskih i ruandskih zločinaca. Slične naznake postoje i u slučaju ruske agresije na Ukrajinu, kao i u Bliskoistočnom sukobu, o kojima se ovih mjeseci uvelike raspravlja u međunarodnim krugovima.
Dehumanizacija i depersonifikacija čovjeka
Ratovi osim ljudskih žrtava i materijalnih razaranja sa sobom donose i porast histerije, straha, mržnje i drugih patopsiholoških stanja među stanovništvom zaraćenih strana. Često obje strane, a nerijetko i ne toliko neovisni promatrači u sklopu ratne propagande posežu za dehumanizacijom protivnika/neprijatelja, što je vidljivo na pamfletima, plakatima, filmovima kroz povijest, ali i u ophođenju s ratnim zarobljenicima. Postavilo se pitanje što se to dogodi s ljudskim umom da je spreman ubiti, počinit zločin ili mučiti drugoga čovjeka. Jedan od prisutnih, psiholog, objasnio je kako u stanovništvu postoji određeni udio psihopata, sociopata i osoba sklonih nerazumnom postupanju (neovisno o okolnostima), ali i kako rat, pod raznim nepovoljnim čimbenicima (pojačani stres, naredbe, neizvjesnost, buka, razaranja, strah za vlastiti život) „izvlači“ ono najbolje, ali često i ono najgore iz čovjeka, zbog čega neki u konačnici posegnu za nasiljem izvan borbenog djelovanja.
Ipak, daleko veća depersonifikacija odvija se izvan bojišnice, u medijima, koji tzv. framingom („uokvirivanjem“) vijesti ili izborom tema manipuliraju javnim mnijenjem kako bi proizveli strah, gađenje, mržnju ili nešto četvrto prema određenim ljudima, skupinama ili narodima. To je vidljivo i u Rusko-ukrajinskom i Izralesko-palestinskom sukobu, pri čemu mediji i lobiji sukladno naklonjenoj strani dehumaniziraju protivničke vojnike, političare ili sunarodnjake. Dobar primjer takvog „medijskoj bojišta“ je SAD, u kojemu se (često i preko političara) agresivno sukobljavaju proizraleksi i propalestinski lobi, a na račun prosječnog Amerikanca iz čijih se poreza financiraju oba.
Milgramov pokus poslušnosti pokazao je kako je otprilike čak polovina ljudi pod pritiskom autoriteta spremna kažnjavati osuđenike i preko razumne mjere. Takvim praksama posvjedočili su Viktor Frankl u koncentracijskom logoru, kao i Aleksandr Solženjicin u gulagu, koji su u svojim djelima opisali primjere kršenja priziva savjesti zatvorenika iz poslušnosti autoritetima, no često i iz vlastite motivacije sa željom dopadanja istima. I Solženjicin i Hannah Arendt uočili su kako granica dobra i zla prolazi kroz srce svakoga čovjeka i kako je potrebno usađivati svijest o dostojanstvu svake osobe u ljudska srca i umove. Samo tako mogli bismo početi učiti iz naše krvave i burne povijesti čovječanstva.
Autor: Dominik Tomić
- Fabijanić Gagro, Sandra i Jurašić, Bojan: Zaštita civila u modernim oružanim sukobima – međunarodnopravna rješenja u svjetlu razvoja njihovih tendencija zaštite, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 50 (3), 2013., str. 615-641. ↩︎
- U većin europskih država i državama Zapada (SAD, Kanada, Australija i sl.) generacije od II. svjetskog rata do naovamo (a neke i duže) nisu imale izravno iskustvo rata (na svojem tlu) te već sedamdesetak godina žive u razdoblju tzv. Pax Americana (Američkog mira), u kojemu SAD sa saveznicima uglavnom izigrava „svjetskoga policajca“ na zemljama slabije vojne i gospodarske moći, često pod izlikom „obrane demokracije“, zbog čega mu se često pripisuje mesijanski kompleks i epitet „bombing democracy“. ↩︎
- više vidi u: Hranjec, Roko: Zabranjeno oružje u ratovanju, iusinfo.hr ↩︎
