Ovo stoljeće ostat će upamćeno u povijesti kao doba kada se čovjek susreo s visokom tehnologijom. Sve oko nas je pametno, mobiteli, televizori, satovi, automobili. Postali su sastavni dijelovi našeg života. Djeca nauče prvo redoslijed slova na tipkovnici, a nakon nekoliko godina redoslijed u abecedi. Više-manje sve romantične veze krenule su s nekim chatom. Enciklopedije su izašle iz mode jer tu je “brat” Google koji zna apsolutno sve. Plavo svjetlo ekrana postalo je glavni alat našeg života. Svi smo svjesni da je tehnologija ušla u naš društveni život, no jesmo li svjesni da upravo u ovom trenutku malim koracima ulazi u naše gene?
Igranje s epruvetama
Naslov bilo kojeg teksta ima jednu jedinu ulogu, a to jeda privuče čitatelja. Ovaj naslov, osim što privlači, vjerujem, itekako zbunjuje. “Kako je to uopće moguće?” reakcija je gotovo svake osobe na ovu temu. No, ovo nije nešto što je rođeno prije nekoliko dana, već je znanstveno polje koje je u Velikoj Britaniji bila vruća tema u Parlamentu.
“Netko se igra Frankensteina” iskreno je bila moja prva misao. I tako je nastao ovaj tekst – nakon što sam danima kopala, rovala i mučila našeg sveznalicu Google, htjela sam vidjeti tko se to igra Boga, tko je odlučio da se počnu dizajnirati ljudi i ostala zapanjena da je ovo možda glavno oružje za borbu protiv opakih bolesti.
Kažu da zdrav čovjek ima sto želja, a bolestan samo jednu. Bolest nije samo bolest, to su izuzetno visoki troškovi koje iziskuju male pilule, troškovi često bolnih pretraga te vrijeme koje provodimo uz zujanje i brujanje mašina, uboda igli i mirisa sterilnih, bezbojnih i neživih zidova bolnice. Koliko bi život, vjerujem, bio kvalitetniji da se ne trujemo tabletama s kojima kontroliramo opaki rulet koji nas je zadesio, kako bi bio ugodniji da na kavi ne tješim prijateljicu koja možda nikada neće postati trudna, a toliko bi silno htjela imati djecu. Sve muke koje prolazimo mi ili naši najmiliji možda će jednog dana biti dio povijesti jer genetički inženjering ulaže u budućnost koja nam je sve bliža.
Postupak mitohondrijskog doniranja
Kada preskočimo šokirajuće nazive, ovaj postupak nosi ime mitohondrijsko doniranje. Mitohondriji imaju ulogu stvaranje energije. Oni su baterija bilo koje stanice živog bića. Mitohondriji su izuzetni bitni za stanice kojima je potrebno mnogo energije, posebicemišićne i žljezdane stanice. Nažalost, ljudi mogu imati štetne mutacije na svojim “baterijama” te ih prenositi na svoje potomke. Beba će sve svoje mitohondrije naslijediti od svoje majke. Drugim riječima, djeca mogu biti zdrava jer su naslijedila mali dio loših mitohondrija, a mogu naslijediti i više loših mitohondrija koji mogu uzrokovati progresivne i smrtonosne bolesti. Teške mutacije koje pogađaju srce, mišiće, jetru i mozak…sve to zbog “loše baterije”. Zbog toga su se znanstvenici dosjetili da probaju zamijeniti “bateriju”. Uspjeli su.
Postupak se odvija na temelju IVF oplodnje (izvantjelesna oplodnja koja nakon provjere uspješnosti se prebacuje u maternicu pacijentice). Sperma oca će se koristiti za oplodnju jajnih stanica oboljele majke i donor majke sa zdravim mitohondrijima. Nuklearni genetski materijal iz jajašca donora se uklanja i zamjenjuje onim iz oplođenog jajašca para. Nastaje stanica koja ima puni set kromosoma oba roditelja, ali nosi zdrave mitohondrije koje je dobila od donora. Zatim se takva stanica usađuje u maternicu. Nastaje beba koja ima više od 99,9% gena od majke i oca, ali i zdravu mitohondrijsku DNK 0,1% od donora druge žene. Beba će doista imati DNK od tri osobe, ali sve karakteristike i osobine potječu isključivo iz nuklearne DNK koje potječu od majke i oca. Mitohondrijska DNK neće utjecati na karakteristike.
Ovo je tek početak, prvi koraci, jer postupak nije bez rizika. Istraživanja su otkrila da se u nekim slučajevima maleni broj loših mitohondrija (koji se neizbježno prenose iz majčinog jajašca u donorsko jaje) može umnožiti. Dolazi do takozvane reverzije koja bi mogla dovesti da se dijete razboli. Srećom, dvije bebe koje su pokazale ovu pojavu su bebe bez gena za mitohondrijske bolesti jer su roditelji koristili ovu tehniku zbog neplodnosti. No, da nije bilo tako došlo bi to razornih posljedica. Također, moguće je da se dogode mutacije različite razine u organima jedne osobe te se one mogu s vremenom mijenjati.
Bližimo se danu kada će ova, potencijalno opasna, igra s epruvetama i iglama biti lijek za bolesti kojima nema lijeka. Leighov sindrom koji teško pogađa živčani sustav mogao bi biti zaboravljen. Gubitak vida različitog stupnja zbog točkaste mutacije mitohondrijske DNK, paraliza vanjskih očnih mišića, mioklonička epilepsija, sideroblastična anemija, progresivna jetrena bolest, insuficijencija gušterače, dijabetes melitus, oštećenje sluha, oštećenje bubrežnog rada, aritmije, kardiomiopatiju itd. Svakih 30 minuta rađa se dijete koje će do desete godine života razviti mitohondrijski poremećaj.
Genetičko inženjerstvo se sa svojim napretkom pretvara u jedno dobro osiguranje da djetinjstvo prođe u zabavi i igri. Koliko god nekada smatrali da nešto nije dobro, da je “pređena granica”, razmislite bi li vi prešli tu granicu za zdravlje. Čovjek koji je bolestan ima samo jednu želju, a ona se može ispuniti samo ako se znanstvenicima dopusti istraživanje za bolje sutra. Koliko je medicina važna pokazala je Velika Britanija koja je postupak mitohondrijskog presađivanja uredila zakonom. Jedino zakoni mogu spriječiti zloupotrebu znanosti, jedino zakoni mogu povući granicu između spašavanja života i dizajniranja beba.
