Čitanje spada među najproduktivnije ljudske aktivnosti. Naravno, ne po klasičnom poimanju produktivnosti u smislu djelatnosti koja donosi zaradu, već po mnoštvu dobrobiti koje čitanje pruža našoj osobnosti. Pozitivni učinci čitanja su višestruki. Mozak najbolje vježbamo čitanjem i njime se razvija sposobnost pamćenja. Također, iz svake knjige može se naučiti nešto novo, obogatiti vokabular, proširiti percepciju. Dobra knjiga nikad neće propustiti stvaranje osjećaja putovanja na dosad neistražena mjesta.
U današnje vrijeme prepuno raznih distrakcija, doista je teško čitati s razumijevanjem, dubinski čitati tekst shvaćajući sadržaj. Takvo čitanje nazivamo aktivnim čitanjem. To je razina koja se može postići, naravno sa što više čitanja (a kako drugačije). Dakle, što se više čita, razvija se sposobnost koncentracije pa posljedično i shvaćanja, odnosno povezivanja novih podataka. Povezivanjem podataka iz pročitanog teksta poboljšava se sposobnost snalaženja kroz život, konkretno sporazumijevanja u novim situacijama i rješavanje problema koji se mogu pojaviti u tim novim situacijama.
Ono što je također bitno u današnje vrijeme, čitanje opušta na način da neovisno o svakodnevnom kaosu u kojem se osoba nalazi, zanimljiv je roman može „odvesti“ kilometrima daleko. Prema jednoj studiji iz 2009. godine, samo 6 minuta čitanja zanimljive knjige može smanjiti razinu stresa za čak 68 %. U nizu benefita koje nam pruža čitanje je i razvijanje kritičkog, analitičkog mišljenja. Čitanje romana u kojima je prisutan element misterije, potaknut će kod čitatelja sagledavanje stanja s više gledišta, uzimanje u obzir svih okolnosti, dakle temeljitost u pravljenju analize što će biti nadogradnja čitateljevoj karijeri. Stoga se od čitanja svakako može izvući koristi, provesti kvalitetno vrijeme, a potom i ponovo „proživljavati“ pročitano kroz samostalno razmišljanje ili pak kroz razgovor s drugima o tome što smo pročitali.
Ovom mnoštvu razloga zašto čitati treba nadodati i „što čitati“, stoga preporučujem deset naslova koji imaju potencijal zagrižene čitatelje učiniti još zagriženijima, a one koji tek počinju čitati – učiniti zagriženima. Evo o kojim se naslovima radi:
George Orwell „1984.“
Orwellov distopijski roman napisan prije 73 godine je jedno od najutjecajnijih djela 20. stoljeća. Glavni razlog za preporuku ovog romana je njegova aktualnost. Zbog uvida u opasnost relativizacije istine ga je, smatram, potrebno pročitati. Konstantno zatiranje istine, zamjene teza, spinovi… sve do stanja u kojem objektivna istina više ne postoji.
Kako je poznati povjesničar Tymothy Snyder objasnio „za iščupati srce demokracije potrebno je udariti na činjenice. Prvi korak: lažite, stalno lažite. Drugi korak: optužite sve političke protivnike i medije da su oni ti koji lažu. Treći korak: nastupa zbunjenost u narodu i više nije jasno što je istina. Tada otpor postaje nemoguć i igra je završena“. Putinova „specijalna vojna operacija“ protiv Ukrajine (ustvari rat protiv svih osim njemu pokornih) i laži kojima to opravdava su upravo nešto na što je Orwell želio ukazati i što neodoljivo podsjeća na Big Brother iz Orwellove 1984. „RAT JE MIR, SLOBODA JE ROPSTVO, NEZNANJE JE SNAGA“ su slogani Big Brothera iz ovog klasika. Dakle, Orwellov je cilj 1949., kad je djelo nastalo, bio upozoriti na pogubnu opasnost totalitarizma i njegove propagande.
Viktor E. Frankl „Čovjekovo traganje za smislom“
U ovoj knjizi, neurolog i psihijatar, ujedno i osnivač logoterapije, iznosi svoje osobno iskustvo iz koncentracijskog logora. Frankl svojim iskustvom pokazuje kako čovjek suočen s dehumanizacijom može zadržati svoje dostojanstvo i volju za životom. Krajnja sloboda čovjeku nikada ne može biti oduzeta jer on sam je taj koji bira kakav će stav zauzeti. Ako patnju i teškoće sagledamo kao zadatak, tada nećemo očajavati nego se uhvatiti u koštac.
„Mi koji smo živjeli u koncentracijskim logorima sjećamo se zatvorenika koji su predano tješili druge dajući im i posljednju koricu kruha. Možda je takvih ljudi bilo malo, ali oni su čvrst dokaz da se čovjeku može oduzeti baš sve osim njegove posljednje slobode – slobode da sam odluči kako će se ponašati u svakoj situaciji ma kako ona bila bezizgledna, sloboda da sam odluči kojim će putem krenuti.„ Viktor E. Frankl
Tako u patnji kao zadatku možemo pronaći ono za čime se neprestano traga, a to je smisao. Knjiga je također aktualna i danas, ali ne zbog današnjih okolnosti, već zbog aktualnosti njezine esencije. Frankl se u knjizi dotiče i svoje psihološke doktrine – logoterapije, kojoj je središte sam smisao ljudskog postojanja.
Gilbert Keith Chesterton „Vječni čovjek“
„Princ paradoksa“ i/ili „Apostol zdravog razuma“ G. K. Chesterton se u ovome, po mnogima njegovom najboljem, djelu osvrće na čitavu ljudsku povijest. Suprotstavlja se materijalizmu i evolucionističkim teorijama kao kršćanski apologet i kao analitičar društvenih pojava. Jedan od najvećih umova svog vremena u ovome djelu analizira i kritizira teoriju evolucije i teoriju o evoluciji ideje o Bogu kroz povijest čovječanstva.
Kao i uvijek pristupa temi na sebi svojstven način koji čitatelja stalno drži pozornim. Također razmatra razna vjerovanja, mitologije i same religije svjetskih kultura. U nevjerojatnom mnoštvu Chestertonovih djela, ovo je možda najobuhvatnije i jednako rado će ga pročitati oni koji su već upoznati s piščevom misli, ali i oni koji čitaju njegova djela po prvi put.
Jordan B. Peterson „12 pravila za život: protuotrov kaosu“
Sad već općepoznati svjetski bestseler preveden na 45 svjetskih jezika definitivno nije još jedna „self help“ knjiga. Peterson, možda trenutno i najveća zvijezda među intelektualcima, oduševljava ovom knjigom (kao i njezinim nastavkom).
Baveći se temeljnim životnim pitanjima, postavlja 12 jednostavnih pravila koja prodiru duboko u svijest čovjeka. Peterson nastoji pojedincu pomoći na način da dovede u red cjelokupnu osobnost i na taj način učini svoje okruženje boljim mjestom. Autorovo bogato iskustvo i hvalevrijedna erudicija čine ovo djelo tako zanimljivim i uspješnim. Provokativnim pristupom približava arhetipsku psihologiju C. G. Junga, naslanjavši na to tumačenje klasičnih tekstova duhovnosti zapadne civilizacije. Peterson to čini na svjež i za mlade ljude zaista privlačan način. Dakle, ovo je knjiga koja se bavi temom slobode, discipline i odgovornosti na način da ih sažima u 12 pravila i daje upute kako živjeti smislenijim životom. Također, autor se u knjizi više puta dotiče Biblije, drevnih mitova, analizira misli Aleksandra Solženjicina, Nietzschea, i, što nas dovodi do čak iduća 2 prijedloga, Dostojevskog.
„Zločin i kazna“
Svakako jedno od najpoznatijih i po mnogima najboljih djela svjetske književnosti. Vrhunac ruskog realizma (uz Tolstojevu „Anu Karenjinu“ i „Rat i mir“). Ovo je istodobno i kriminalistički i psihološki roman. Kriminalistički jer se bavi temom ubojstva i traganjem za krivcem, a psihološki jer nam je od početka poznato tko je počinitelj. Dakle nije klasičan kriminalistički roman u kojem se postepeno mogu otkriti tragovi koji dovode do krivca. Radnja romana je usredotočena na duševno mučenje i moralne dvojbe glavnog junaka. U središtu je Radion Romanovič Raskoljnjikov, koji ima teoriju o tome kako postoje „neobični“ ljudi kojima su suđene velike stvari i kojima je dopušteno činiti bilo što kako bi ostvarili ono što im je suđeno. S druge strane po toj njegovoj teoriji postoje i „obični“ ljudi kojima je svrha jedino reprodukcija.
“A ta je misao da se ljudi po prirodnom zakonu dijele uopće na dvije vrste: na nižu (običnu), to jest, da tako reknem, na materijal koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja, i na ljude odista, to jest na one u kojima ima dara ili talenta da u svojoj sredini reknu novu riječ… No ako je kome potrebno radi ideje koraknuti i preko leša i preko krvi, to on može zaista u sebi, po mom sudu, dopustiti…”
Za ovaj klasik reći dodavati riječi hvale, istovremeno je previše i premalo. Najbolje se baciti na čitanje, osvojit će jednako svaki put. Svakako jedan od vrhunaca književnosti, ali ne i samog Dostojevskog, što nas dovodi do iduće preporuke.
„Braća Karamazovi“
Ako je „Zločin i kazna“ možda najbolje djelo svjetske književnosti, usudim se za „Braću Karamazove“ reći to bez ovog „možda“. Vrhunac samog Dostojevskog i njegovo posljednje djelo. Bavi se problematikom ruske obitelji Karamazov u 19. stoljeću. To je detaljno analizirana radnja ideološke rasprave oko zločina koji se dogodio u kući obitelji Karamazov. Dostojevski se u ovom romanu bavi i idejom rastakanja tada aktualnog ruskog društva i obitelji. Međutim, prisutna je i kriminalistička fabula koja naglasak stavlja na razotkrivanje karaktera sinova – braće Karamazovih. Braća se razlikuju po osobnim psihološkim svojstvima, ali i po svjetonazorima te vrijednosnim stavovima.
Zanimljivo je da je Dostojevski gradio temelj za roman kroz par godina, prateći u tisku sudski slučaj jedne obitelji. Tako je sam jednom rekao: „Uzmite bilo koju činjenicu iz stvarnog života, čak i činjenicu koja je na prvi pogled sasvim beznačajna, pa ćete, samo ako imate snage i dobro oko, naći u njoj dubinu koje nema ni u Shakespearea.“ U pismu svom uredniku napisao je i: „Sve su se te zgode o djeci zbile, objavljene su u novinama, a mogu vam pokazati i gdje – ništa nisam izmislio.“
Najbolji pisac svih vremena u svom najboljem djelu je stvorio raskoš posve različitih likova u čijim je odnosima zbrka, pregršt problematike, patetike i fundamentalnih sukoba. Kroz likove suočava u potpunosti drugačija stajališta (npr. ateizam-religija). Zlatko Crnković, prevoditelj i književni kritičar, kaže, ali i naglašava da s takvim zaključkom treba biti oprezan, da bi se moglo reći da braća Aljoša, Ivan i Dmitrije predstavljaju tri različita aspekta piščeve ličnosti ili tri faze njegova života. Aljoša bi predstavljao povratak pravoslavstvu i ruskom narodu. Ivan bi predstavljao fazu života u kojoj je Dostojevski napustio vjeru i prigrlio socijalizam pa time i ateizam. Dmitrije podsjeća na romantično razdoblje koje završava robijom. U svakom slučaju roman koji dalje ne treba secirati i djelo koje bih preporučio uvijek, bilo kome i bilo kad.
Krešimir Nemec „Narativne strategije“
Ovo nije svjetski klasik, ali je svakako knjiga vrijedna čitanja. Jedinstvenost i originalnost čine je privlačnom, ali i poučnom. Autor se bavi problemom pripovijedanja u književnosti, ali na način da analoški povezuje zaplete, razvoje i rasplete priča sa šahovskim rješenjima. Kroz primjere nekih djela kao što su „Životinjska farma“ ili „Uliks“ pokazuje kako obrasci pisaca u stvaranju priča često nalikuju rješavanju šahovskih problema. Osim toga, na primjerima brojnih romana iz hrvatske i svjetske književnosti, od npr. Tolstoja, Kafke i Nabokova do Šenoe, akademik Nemec opisuje kako su vrhunski pripovjedači nastojali uvući čitatelje u zaplete svojih priča.
Jedno je poglavlje posvećeno tipologiji romanesknih početaka u kojem se klasificiraju tipovi i podtipovi otvaranja romana, kao npr. „ab ovo“, „in medias res“ i „in ultimas res“. Također, djelo se bavi i tumačenjem različitih vrsta završetaka romana. Poticajno i zanimljivo djelo za sve koji vole književnost i pisanje.
Anne Applebaum „Sumrak demokracije“
Poznata američka novinarka, dugogodišnja kolumnistica Washington posta i Atlantica, u ovoj knjizi želi ukazati na krhkost demokratskih društava. Suštinski sukob demokracije i diktature nešto je što traje stoljećima. Riječ je o dva nespojiva koncepta. U zadnjih 20-ak godina i zapadna društva sve češće eksperimentiraju s diktatorskim i autoritativnim tendencijama. Upravo je to potaknulo Pulitzerovu dobitnicu na pisanje ove knjige. Autorica kao stručnjak s dugogodišnjim iskustvom prikazuje kako državna tendencija ostvarenju obilježja diktatorskog društva utječe na svakodnevni život građana. Poskliznuće u diktaturu uvijek ostavlja razorne posljedice nakon kojih društvo svoju povijest dijeli na „prije“ i „poslije“. Autokracija u Rusiji, fenomen Trump, njegovo ne priznavanje izbornog poraza i snažan udarac američkoj demokraciji, pojava nekoliko nedemokratskih vlasti u Europi (kao npr. u Srbiji) potvrđuju aktualnost ove knjige, ali i potrebu da je se pročita.
Umberto Eco „Ime ruže“
Detektivski roman smješten u bogati samostan 1327. godine. Planetarno uspješna knjiga o srednjovjekovnoj filozofiji, povijesti religije i logici. U fokusu je detektivska priča, ali u široj je slici naglasak na potrazi za istinom s filozofskog i teološkog stajališta. Nezaobilazan element je postupak interpretacije, odnosno otkrivanje značenja.
„Ime ruže“ je na svjetsku scenu lansiralo Umberta Eca, inače sjajnog filozofa, medievalista, semiologa, stručnjaka za masovne medije i jezikoslovca. Roman je preveden na 40 jezika u samo nekoliko godina. Relativno nedugo nakon objavljivanja knjige, 1986. godine, snimljen je i istoimeni film sa Seanom Conneryjem u ulozi glavnog junaka Williama od Baskervillea. Film je osvojio 17 nagrada, više-manje je dosljedno pratio knjigu, no nije oduševio u jednakoj mjeri.
Krešimir Mišak „Smrt transhumanizmu, sloboda narodu“
Voditelj legendarne emisije „Na rubu znanosti“ piše prvenstveno o opasnosti digitalizacije. U bliskoj budućnosti će postojati dvije ljudske rase: digitalna i analogna. I jedna i druga bit će nastavak trendova koji su već sad u punom zamahu. Digitalizacija svijeta vodi prema učitavanju ljudi u „cloud“. To je ono što najavljuju najistaknutiji transhumanisti. Još je koliko-toliko moguć suživot ljudi koji koriste svu moguću tehnologiju današnjice i onih koji je koriste što je manje moguće. Pitanje je što ako se nametne neki novi standard? Ako npr. standard postane spajanje s Googleom ili s Google Maps bežičnim putem kroz čip u mozgu? Već je sada sigurno jedno – sve će teže biti ostati analognim čovjekom. Sam autor kaže kako je tema knjige „i medicinska i ekonomska i znanstvena i računalna i etička i filozofska i duhovna, ali prije svega riječ je o sreći i ispunjenosti čovjeka.“
