Mogu li se baš sve žrtve totalitarnih ili autoritarnih režima nazivati žrtvama? Ili postoje oni kojima se ne može pripisati mentalitet žrtve jer su svojim djelima dokazali čak i suprotno? Kako su postupali Maksimilijan Kolbe i Edith Stein, a da obavijeni potpunim zamračenjem ljudskog uma, nisu mogli zatomiti iskru svjetlosti – dostojanstvenog polaganja života za druge?
Na današnji dan, poznat i kao Black Ribbon Day, potrebno je odati počast i prisjetiti se žrtava svih totalitarnih i autoritarnih režima među kojim su nacizam, fašizam i komunizam kako bi se ukazalo na mračnu stranu ljudske naravi i njene posljedice. Danas zasigurno društvene mreže neće biti preplavljene crnim vrpcama jer ovladava stav da trebaju biti ispunjene pozitivnim i konstruktivnim sadržajima, a ako i ne, onda da je potrebno kloniti se mračnih i neobičnih sadržaja jer će to emocionalno opteretiti nestabilne ili jednostavno proizvesti negativan osjećaj. No sve ono što je bilo mračno u iskrivljenim idejama iz kojih su nastali navedeni režimi, treba ponovno izvući iz mraka i donijeti na svjetlost kako bi svatko naučio lekciju i iznova prepoznao povijest kao učiteljicu života. Iako o povijesti kažu da je pišu pobjednici, danas se pitamo ispisuje li čovječanstvo povijest u kojoj samo poražava sebe?
Nakon prijašnje rečenice, javlja se pitanje je li to uistinu tako, zar uz sav znanstveni i tehnološki napredak, sva postignuća, borbi za dostojanstvo i ljudska prava, sve široke lepeze istančanosti ljudske duše i genijalnosti svih vrsta, treba istaknuti one tvorce režima i njihova (ne)djela i tako potpisati poraz cijelog čovječanstva? Danas je potrebno prisjetiti se žrtava, a ne tlačitelja, bez sumnje da su oni opravdali svako (ne)djelo predstavnika bilo kojih režima, ispisavši herojske crte u knjige povijesti, bili junaci poznati ili ne. Čak su i njihova bol, patnja i smrt crna tinta na bijelim stranicama zbog kojih vrijedi čitati povijesne knjige. Više je nepoznatih junaka, no ovaj je mjesec posvećen i nekim poznatijim, kao što su franjevac Maksimilijan Marija Kolbe i karmelićanka Terezija Benedikta od Križa, znana kao Edith Stein.
Dostojanstveno prigrlili smrt tijela
Oboje su bili žrtve nacističkog režima umrijevši u Auschwitzu kao mučenici katoličke Crkve. Mnogi su umrli kao žrtve režima, ali nema puno onih koji su umrli za određene ideale. Naime, Franciszek Gajowniczek bio je među izabranima na najtežu smrt izgladnjivanja, a Kolbe se dobrovoljno javio i pošao umjesto njega u bunker gladi. Među drugima “izabranima“ na ovu tešku smrt, tjedne je proveo u maloj prostoriji, ogoljena tijela i dostojanstva i to na način na koji je mogao kao Vitez Bezgrešne – pjevajući. Pjevao je sve dok S.S.-ovac nije došao i ubrizgao mu otrov koji ga je usmrtio. No o kakvom smislu Victor Frankl govori kad se čovjek pronađe u navedenoj situaciji? Zar u identičnom onom o kojem Josef Pieper kaže – samo onaj koji voli može pjevati? Kolbe nije samo opjevao trenutke u bunkeru gladi, nego izabrao i ušao u smrt pjevajući za iste ideale kojima je posvetio život. Nad time može jadikovati svaki režim i njihovi tlačitelji jer oni nikad nisu izabirali smrt, nego oduzimali živote. Takva povijesna istina postaje prava učiteljica života, to da poljski svećenik i franjevac predstavlja trijumf ljudskosti, predočen u davanju života za drugoga.
Nakon njega, druga mučenica vrijedna spomena je Edith Stein, bivša Židovka preobraćena na katoličanstvo i časna sestra karmelićanka, koja je svoju smrt dočekala ubrzo nakon premještaja iz logora Westerbork Transit Camp u Auschwitz. Tijekom dvodnevnog putovanja u iznimno lošim uvjetima bila je među rijetkima koja se nije činila potpuno ludom znajući što je čeka. Stražari su doveli zatvorenike u vojarnu i naredili im da uklone odjeću kako bi se “otuširali”. Svi su bili primorani hodati goli nekoliko stotina metara do prostorije u kojoj su ih, ispuštanjem kiseline, ugušili.[1] No postoje mnoga svjedočanstva o načinu na koji je Stein postupala tijekom zatočeništva pritom brinući se za ostale i bez pretjerane brige oko vlastita života. Zadnje je trenutke živjela kao da je spremna na smrt, a to znači da ju je dostojanstveno prigrlila.
Povijest kao učiteljica života
Black Ribbon Day označava odbacivanje ekstremizma, netolerancije i ugnjetavanja, a 23. kolovoza izabrani je datum kako bi se poklopio s datumom potpisivanja Pakta Molotov-Ribbentrop. Pakta je to o nenapadanju između SSSR-a i nacističke Njemačke koji je dijelio Rumunjsku, Poljsku, Litvu, Latviju, Estoniju i Finsku na njemačke i sovjetske sfere utjecaja, kasnije opisan kao “dogovor dvaju najgorih oblika totalitarizma u povijesti čovječanstva” (Jerzy Buzek).[2] Spomenuvši najgore totalitarizme, valja se prisjetiti posljednjih mjeseci tijekom kojih je riječ rat bila neizostavna, a spominjao se potencijalni Treći svjetski rat vođenom Putinovim ambicijama kojom želi promijeniti sliku svijeta.
Svijet u kojem Ukrajina postaje sve više opustošena, ljudi potlačeni, prognani ili usmrćeni pod valom neprijatelja, a ostale države biraju svoje saveznike ili učvršćuju savezništva. Izgleda da je iznova potrebno prolistati udžbenike povijesti i prisjetiti se da su ratovi poraz nas samih, a možda je Putinu, uz sve sadržaje koji mu dolaze na adresu, potrebna jasnija sinteza posljedica raspada SSSR-a. Zato, među navedenim primjerima dostojanstvenog življenja posljednjih trenutaka života i polaganja svojih života za druge, iznova treba uputiti pogled na one koji, unatoč poteškoćama u kojima se svijet našao, nisu podlegli tlačiteljima nego izabrali smrt na dostojanstven način pruživši pomoć ostalima ili pjevajući nakon polaganja vlastitog života za drugog. Maksimilijan Marija Kolbe i Terezija Benedikta od Križa nisu žrtve nacističkog režima, oni su dokaz da dostojanstveno prigrliti smrt znači nadići i zavarati smrt.
* Stavovi i mišljenja ovoga teksta osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja uredništva i redakcije portala mimladi.hr
[1] The Last Days of Saint Edith Stein – Owlcation
[2] European Day of Remembrance for Victims of Stalinism and Nazism – EUROM (europeanmemories.net)
