Općepoznata je činjenica kako na svijetu postoji oko sedam tisuća jezika koji još uvijek imaju živuće govornike. Svima nam je znano i svjedočimo višedesetljetnoj prevlasti engleskoga jezika od završetka Drugoga svjetskoga rata do danas iz geopolitičkih, ali i tehnoloških razloga. Globalizacija, digitalizacija, ekranizacija, informatizacija različite -izacije ne prijete samo jezicima u množini, nego i jeziku (i govoru i pisanomu jeziku) u jednini. Svjedočimo li jezičnom izumiranju?
Jedni u nestajanju…
Različite su procjene o ugroženosti ljudskih jezika. Najčešći broj na koji se može naići u stručnoj literaturi, ali i općenitim medijima jest oko 1500 jezika kojima do kraja XXI. stoljeća prijeti nestanak odn. izumiranje.[1] Neki istraživači idu korak dalje tvrdeći kako većini svih danas govorenih jezika prijeti gubitak izvornih govornika.[2] Postoje i priručnici i enciklopedije ugroženih jezika[3], a UNESCO na svojim mrežnim stranicama održava Atlas svjetskih ugroženih jezika, u kojemu interaktivno donosi pregled svih jezika kojima u budućnosti prijeti izumiranje. Razvidno je, dakle, kako je na pomolu „jezična kriza” u svjetskim razmjerima. Njezini uzroci su nam poznati, a u neku ruku i logični, uzevši u obzir sve jače umrežavanje svijeta u jedno veliko „globalno selo”, kako se to voli izreći u zemljopisnim udžbenicima.
Ipak, unatoč obeshrabrujućim procjenama, svijest o važnosti očuvanja „malih”, „lokalnih”, „zavičajnih” jezika sve više raste. Iako se više od polovine jezika govori u svega osam zemalja[4], nisu u tolikoj mjeri potrebni napori na međunarodnoj (iako su dobrodošli), koliko na mjesnoj razini, u sredini u kojoj se dotični jezik i govori. Očuvanje jezika ne smije se oslanjati samo na katedre, iako su one važne i nužne za njegovu standardizaciju, istraživanje i p(r)oučavanje, bez zanimanja za „zavičajni” jezik u izvornih govornika nije moguće očuvati jezik od nestajanja.
…drugi u neizvjesnoj borbi.
Institucionalizirani jezici, službeni jezici država, koji posjeduju standard i milijune govornika, nisu u izravnoj prijetnji nestanka kao „plemenski” ili „domorodački” jezici, ali se nalaze pod jednim neizbježnim i sveprisutnim procesom – anglizacijom. Informatička (r)evolucija, popularna kultura, suvremeni život iz gotovo svih gledišta uvelike je uronjen u kontekst engleskoga jezike i tzv. zapadne (a zapravo američke) kulture. Tako se prodor engleskoga u našu svakodnevnicu lako može objasniti procesima amerikanizacije odn. vesternalizacije („pozapadnjenja”) koji zahvaćaju sva neizolirana društva na Zemlji.
Jezična univerzalizacija i nestajanje jezika nisu neviđene pojave u ljudskoj povijesti. Smatra se da je u posljednjih pola tisućljeća polovina jezika izumrla.[5] Poznato je kako jezike najučinkovitije čuvaju, nameću i uništavaju snažne vojske i represivne državne jezične politike. Kao i s valutom, kulturom, religijom, tako su i pobjednici nerijetko nametali svoj jezik poraženima. Poznato nam je kako je hrvatski prostor tijekom stoljeća bio izložen različitim represivnim jezičnim politikama – talijanizaciji, germanizaciji, mađarizaciji, srbizaciji, a posljednjih desetljeća ponajviše anglizaciji. Neruski narodi i republike Sovjetskoga Saveza bile su podložene snažnoj rusifikaciji, ali i rusijanizaciji (nametanju ruske povijesti i kulture). Primjeri su brojni.
„Domaće” iskustvo
Ono što je hrvatski jezik očuvalo kroz burna stoljeća povijesnih previranja jest stalna svijest, prvo intelektualna (Dubrovačka Republika, Ozaljski krug, hrvatsko plemstvo), a potom i šira narodna (Hrvatski narodni preporod) o važnosti jezika kao okosnice (hrvatskoga) identiteta, kao i raznoliko i veliko književno stvaralaštvo te, u konačnici, stvaranje neovisne hrvatske države. S obzirom na postojanje ujednačene i jasne „jezične politike” u Hrvatskoj, globalizaciju i sve jači prodor stranih riječi (uvjerljivo iz američkog engleskog) nije neutemeljeno govoriti i o hrvatskom kao mogućem jeziku kojemu u daljnjoj budućnosti prijeti izumiranje. Ta se anglizacija ne javlja samo u razgovornom jeziku (slangu) ili kulturi i umjetnosti (pod snažnim utjecajem „zapadne” kulture), nego i sve izraženije i u znanosti.[6] S druge strane, neki autori u anglizaciji na međunarodnoj razini vide priliku za međukulturnu razmjernu kroz kontekst prevladavajućega engleskoga jezika.[7]
A što s glavnim glumcem?
Kao što se ostali jezici mijenjaju pod utjecajem engleskoga, tako se i sam engleski mijenja u prožimanju s jezicima iz različitih jezičnih porodica i kulturno-civilizacijskih krugova. Prije svega, engleski je i sam razdijeljen na mnoge podvarijante (američki, australski, novozelandski, kanadski…), kao posljedica najvećega kolonijalnoga carstva u poznatoj povijesti. Ono po čemu će se engleski sigurno razlikovati od latinskoga jest daleko veća kulturna, znanstvena i književna „proizvodnja” te daleko veća institucionaliziranost.
Engleski nije samo službeni jezik niza država (mahom država Commonwealtha), nego i većine međunarodnih institucija, od Ujedinjenih naroda nadalje. Teško je predviđati hoće li engleski jezik doživjeti prekid trenutne prevlasti (npr. uslijed geopolitičkoga slabljenja SAD-a), no ako ga i zamijeni neki od jezika u usponu (pr. kineski, francuski ili arapski), teško će biti izbrisati njegov „povijesni trag” u zapisu čovječanstva.
Stanje u Hrvatskoj
Zanimljivo je spomenuti kako se u UNESCO-vom Atlasu ugroženih jezika nekoliko jezika na prostoru Hrvatske i susjednih zemalja s hrvatskih zajednicama smatra ugroženim. Prije svega, zbog maloga broja govornika i maloga površinskoga obuhvata. U Hrvatskoj je posebno ugrožen, primjerice, istrorumunjski, koji se govori u nekoliko istarskih sela.[8] UNESCO-v atlas navodi i rusinski, venetski, arbanaski i istriotski jezik, koji broje tek nekoliko desetaka ili stotina aktivnih govornika. Premda se i gradišćanskohrvatski ubraja u jezike podložne nestanku, Gradišćanski se Hrvati i kroatisti zasada uspješno „hrvaju” s takvim scenarijem.
Što učiniti?
S jedne strane, u profesionalnom, javnom radu treba težiti usvajanju standardnoga jezika, ne samo kao komunikacijskoga alata, nego i dijela opće kulture, bontona. S druge strane, u neslužbenoj uporabi treba poticati učenje i njegovanje mjesnih govora (idioma) i „materinskoga” narječja jer u njihovoj brojnosti i raznolikosti se i ogleda bogatstvo hrvatskoga, ali i svakoga jezika. Eto prijedloga za sljedeći obiteljski ručak ili kavu i kolače kod djeda i bake. Ako smo ono što jedemo, nismo li i ono što i kako govorimo?
[1] Usp. Brohman, Lindell i sur. „.Global predictors of language endangerment and the future of linguistic diversity”, Nature Ecology & Evolution 6 (2022.), 163-173.
[2] Usp. Thomanson, Sarah G. Endangered languages, Cambridge University Press (2015.) i Romaine, Suzanne. „Preserving endangered languages”, Language and linguistics Compass 1-2 (2007.), 115-132.
[3] Vidjeti: The Cambridge handbook of endangered languages (2011.) i Encyclopaedia of the world’s endangered languages (2008.).
[4] Usp. Miloš, Irena: „Ugroženi jezici danas – nestanak jednom, nestanak zauvijek”, Hrvatski jezik 3 (2019.), 10-12.
[5] Usp. Načinović, Stefanija i Tamaro, Sandro: „Izumiranje jezika”, Tabula (2015.), 37-50.
[6] Primjerice, vidjeti: Poljak, Ž.: „Anglizacija hrvatskoga medicinskoga nazivlja”, Liječničke novine 23 (1998.), 50-55 ili Varga-Defterdarović, L.: „Imenje i nazivlje – jučer, danas, sutra”, Kemija u industriji 11-12 (2012.), 538-540.
[7] Usp. Cvikić, Lidija: „Hrvatski – mali, zavičajni jezik”, u: Kryzan-Stanojević, Barbara (ur.): Lice i naličje jezične globalizacije, Srednja Europa (2009.).
[8] Više na: https://www.istro-romanian.net/ (pristupljeno 10. veljače 2022.)
