Nakon njezinog odlaska sve se promijenilo. Moji dani bili su predugi, a noći ništa drugo no dani presvučeni tamom. Ljude oko sebe nisam primjećivao, niti sam mario za nešto pretjerano. Obavljao sam svoju rutinu, svakog jutra ista šema; umivanje, pranje zubi, tuširanje… I slabo sam spavao. Pokušavao sam sebe održati na životu kakav sam nekad imao. Alkohol je moje pokušaje činio neostvarivima. I disao sam, ali nisam bio živ. Njezina slika bila je prokleti objekt bez kojeg moje ruke nisu htjele. Vrijeme je prolazilo, a ja sam imao osjećaj da stojim u mjestu. Ili sam prolazio kroz zaustavljeno vrijeme… Ili je vrijeme čekalo na mene, ili sam ja čekao pravo vrijeme… Kako god, imao sam osjećaj da bih godinu proveo u fotelji gledajući kroz staklo prozora. Izmjena godišnjih doba bi mi se uvukla u kosti i razboljela me. Svaki kvadrat mog stana imao je njezin miris. I svaki me sjećao na nas. Glupa navika postala mi je vrtjeti film u glavi, retrospektivno. Uništavalo me. Imao sam osjećaj da bi mi, na samu pomisao da ju neki drugi ima, krv iz aorte podivljala, a živci bi mi jače pulsirali. I tu bih se zaustavila svaka moja živa stanica. Na mahove sam bio mrtav. Pokušavao sam dovršiti započeto, primjerice, ona terasa na koju se dolazi iz potkrovlja gdje je ona trebala noću gledati mjesec, jer kao voljela je, ostala je neograđena. Svaku trošnu letvu u ljutnji sam slomio i svaki čavao poželio progutati. Više nije ni bilo bitno je li dovršena ili nije. Ono što je bilo sigurno- ona neće vidjeti terasu, niti ću ja nju gledati na terasi. Ubrzo sam se počeo zanimati za povijest. Zanimljivo je to da sam smatrao kako je povijest hrpa smeća formirana u činjenice koje nikada nisu dokazane. Kako bi mi bilo lakše uvjeravao sam sebe da sam ja za nju ono što je Mihail Gorbačov bio za SSSR, posljednji. Postao sam devijantan. Činilo se da nemam pravac u životu, ili sam imao više njih, ali nisam znao odabrati onaj pravi pa bih tako radi sigurnosti ostao stajati na mjestu. Odstupao sam od svega što bi definiralo normalnog čovjeka. Kopao sam po prošlosti, ne snalazeći se u sadašnjosti, a opet, prestrašen da bih uopće i pogledao u budućnost jer tamo nje nije bilo. Možda bih se usudio reći da u mojoj vlastitoj budućnosti nije bilo ni mene. Nekada bi bila shvaćena kao velika praznina koja čeka da bude ispunjena njome. Ili bilo kojom drugom s njezinim likom, glasom, karakterom… oblinama koje su moje ruke grlile i uvojcima kroz koje su moji prsti prolazili. Život poslije nje činio se kao loša decepcija. Sve je bila laž koja je smrdila na urotu bogova protiv mene. Falili su mi dani kada sam mogao održati vlastitu koncentraciju, dani kada sam se istinski zanimao za nešto što bih radio. Falile su mi noći u kojima sam ljudima pokazivao težinu i snagu hedonizma. Nisam mogao vratiti život s njom pa sam razvija nostalgiju za onim prije nje. Fali mi taj život. I falim sam sebi. Fali mi da me zovu „neko bez koga ona ne može.“ Sada me ubija to što me zovu „neko bez koja ona uspijeva.“
Nakon njezinog odlaska
