„Obrazovanje učenika- priprema za život ili davanje ocjena?“
Koliko si se puta kao student zapitao koliko je truda potrebno uložiti da bi te profesor ocijenio izvrsnom ocjenom? Vrlo vjerojatno često, jer toliko je učenika koji redovito dobivaju petice, dok ti sjediš sa strane i gledaš u svoj „dovoljan 2“ iako si vjerojatno uložio isti trud, ili možda nisi, ali si se pokazao na praktičnoj nastavi više nego u učenju. Problem koji muči jako puno studenata i učenika zvan ocjena, sve se više provlači kroz sustav obrazovanja. Kako tako dobri, talentirani učenici ne mogu postići odlične rezultate, unatoč njihovom prirodnom talentu za određeni predmet. Problematični obrazovni sustav, koji se provlači već godinama kroz školske klupe i dnevnike, na mnoge učenike ostavlja loš utisak.
„Poražavajuća“ statistika
Prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja za školsku godinu 2019./2020., više od polovine učenika, odnosno njih 240.596 (52.59 posto), nastavnu je godinu završilo s odličnim uspjehom. Od toga njih 99.087 (21.66 posto) završilo je školsku godinu s prosjekom 5.0. Nekome se to čini kao uspjeh, ali gledajući širu sliku, inflacija odlikaša kompleksna je pojava koja poništava smisao obrazovanja i cijelog sustava. Koliko je realno da skoro svaki učenik u razredu prođe s odličnim? Vrlo rijetka. Ako se gleda pozadina toga. Time se dobiva dojam upravo toga, da je važno imati ocjenu, da se ocjena dobiva preko veze ili „na lijepe oči“, a sve manje da je ona mjerilo znanja, kako je i prvotno trebala biti.
Problem u pozadini
I možda se neće nitko o tome jasno i konkretno izjasniti, ali će 5 od 10 studenata sjediti u svojoj sobi na rubu depresije zbog loše ocjene kojom su ih profesori ocijenili na osnovu ispita. I tu se javlja veliki problem- manjak samopouzdanja među učenicima i studentima koji počinju razmišljati o tome kako nisu dovoljno dobri za ono što su oduvijek željeli biti. Milijun je primjera vrijednih školaraca koji svakako imaju talent, ali jednostavno im učenje nije lakša strana. Svakako za dobar rezultat se treba potruditi, možda i pustiti pokoju suzu, jer sve je to normalno, ali zašto bi jedan broj opisao studenta i dao mu nekakvu etiketu po kojoj će ga ostali raspoznati – „Znaš, on ti je malo lošiji student, nije mu Indeks za pohvaliti se“ ili „ Ona je odlikašica, mislim da će nakon fakulteta pronaći posao iz snova.“ Od kada smo to postali „odlikaš“, „propalitet“ ili „slabiji student“, zanemarivši vlastita imena i identitete? Kao svaki državni sustav, pa tako i obrazovni, ne može se lako promijeniti. Iako često čujemo da se uvode noviteti poput „Škole za život“ ili nečega sličnog i dalje ostajemo na tome da je najveća prepreka učeniku postala neka tamo ocjena.
Rješenje je u nama samima
Naravno, svakoga treba nagraditi za njegov trud, ali isto tako u obzir treba uzeti da svakome ne idu iste stvari i da jedan „odlikaš“ ne mora u svemu biti odlikaš. Mala, a ipak velika promjena vidjela bi se u tome kako učenici gledaju na učenike i kakvima ih okolina smatra. Kada bi prestali puniti glave studentima i učenicima da u životu neće uspjeti ako nemaju dobre ocjene, učinio bi se veliki pomak. Nitko od nas ne zna kako se tko osjeća kada dođe kući i analizira školski dan. Nikada nećemo moći promijeniti način ocjenjivanja, sustav obrazovanja ili količinu gradiva dok nemamo mogućnost za to. I ne trebamo. Prepustimo to ljudima kojima je to posao. A mi pokušajmo jedni drugima dati šanse i shvatiti da jedna ocjena ne opisuje osobu, jer ona je možda jedinica na papiru, a u sebi ima čvrstu desetku talenta, kreativnosti i potencijala da sve to otkrije.