Ropstvo i robovlasništvo dvije su srodne, ali nipošto identične pojave, čiji tragovi još uvijek postoje u državama i društvima koja su ovu praksu napustila prije više od stoljeća. Enciklopedijska definicija robovlasništvo definira kao društvo utemeljeno na eksploataciji ropskog rada[1], dok je ropstvo „stanje osobe koja se drugoj u svemu slijepo pokorava“, prema najjednostavnijoj definiciji Hrvatskog jezičnog portala.
Međutim, dok je ropstvo, kao institucija i definiran društveni odnos, ukinuto u većini država, ropstvo kao pojava i dalje je prisutno, ponegdje čak i u većim razmjerima nego ranije.
Međunarodni dan ukidanja ropstva službeno se obilježava 2. prosinca jer upravo ovog dana davne 1949. godine Ujedinjeni Narodi odobrili su Konvenciju naroda o suzbijanju trgovanja osobama i iskorištavanja prostitucije drugih. Godina 1949. možda se čini davnom, no riječ je o datumu koji pripada modernoj povijesti i vremenu kada su nacizam i fašizam bili pobijeđeni, a međunarodne organizacije i dalje su upozoravale na ropstvo.
Povijest je prepuna junačkih i često romantiziranih primjera boraca za slobodu i protiv nepravde – od biblijskog Mojsija do antičkog Spartaka ili do uspješnog robovskog revolucionara Toussainta L’Overtura i još nam bližeg, vjerski motiviranog bijelca, Johna Browna koji se u SAD-u borio za oslobođenje crnaca.
Ovakav kontinuitet robovskih pobuna, ustanaka i revolucija pokazuje konstantnu kontroverznost ropstva i robovlasništva – ropstvo kao institucija nikad nije bilo jedinstveno prihvaćeno niti odobreno i otpor je uvijek postojao. Primjer Johna Browna pokazuje da je otpor ponekad dolazio i iz redova naizgled privilegirane skupine, poput bijelaca u SAD-u.
Mnoge države koje su danas ekonomski i demokratski uzori mnogima, poput SAD-a i Brazila – ukinuli su robovlasništvo relativno nedavno; SAD tek 1865. nakon krvavog građanskog rata, a Brazil 1888. godine, također nakon unutarnjih političkih previranja.
O ovoj temi pisali su brojni povjesničari, a kardinalna djela ostavili Ira Berlin i Walter Johnson – prvi svojim „Generacijama zatočeništvo“, a drugi detaljnim seciranjem robovskog tržišta na nekadašnjem Jugu SAD-a u knjizi „Duša po dušu – unutar robovske tržnice predratnog Juga“.
Popularno poimanje ropstva kao nekadašnjeg odnosa „crne“ i „bijele“ rase dobrim dijelom oblikovano je raznim umjetničkim radovima – poput književnih i filmskih. Primjerice, film „Zameo ih vjetar“ priskrbio je prvog Oscara jednoj Afroamerikanki, iako ga zbog tadašnje rasne segregacije u SAD-u nije imala pravo preuzeti. Temu robovlasništva obradili su popularni filmski naslovi novijeg vremena poput „12 godina rob“, „Amistad“, „Rođenje nacije“ ili „Django“, a TV-serije poput „Korijena“ i „Sjever i Jug“, ostvarile su kultni status pa doživjele i svoje moderne verzije.
Možda najsvježiji podsjetnik na nasljeđe ove institucije u najmoćnijoj državi svijeta ogledava se u relativno nedavnim prosvjedima (i neredima), koje su izazvali pristaše pokreta „Black Lives Matter“. Premda je riječ o pojavi koja svoj najveći utjecaj ima u SAD-u, njegova rasprostranjenost potaknula je i brojne europske države da preispitaju vlastitu kolonijalnu prošlost te blagostanje tog doba koje se dobrim dijelom temeljilo upravo na porobljavanju drugih naroda.
Ropstvo kao institucija u pojedinim državama trećeg svijeta postojalo je do tek prije koju godinu. Čad je ropstvo stavio izvan zakona tek 2017. godine (!), razne arapske države robovlasništvo su prakticirale tijekom dobrog dijela 20. stoljeća, a u pojedinim slučajevima ova praksa čak je prenesena i u moderne države – godine 2002. sudanski veleposlanik u Ujedinjenom Kraljevstvu našao se na meti optužbi nakon što je otkriveno da je potajice posjedovao ropkinju.
I dok su moderne zapadne države pod pritiskom pokreta kakav je „Black Lives Matter“ prisiljene preispitati vlastitu robovlasničku prošlost, ispod radara izmiče činjenica da je borba za ukidanje ropstva nerijetko polazila iz viših staleža društva, koji su naizgled od ropstva profitirali. Primjerice, Englez William Wilberforce aktivnim zalaganjem u Parlamentu izborio se za gotovo potpuno ukidanje ropstva i trgovine robljem na teritoriju Britanskog Carstva. Robovlasnički sustav u dijelu SAD-a (Jug), ukinut je nakon krvavog građanskog rata koji su dobrim dijelom potaknuli protivnici ropstva koji su pripadali bijeloj rasi. Nadalje, kmetstvo u Rusiji ukinuto je na osobnu inicijativu progresivnog cara Aleksandra II. Europski kolonizatori, među kojima posebice proturobovlasnički nastrojeni Britanci, osim iskorištavanja prirodnih resursa pokorenih zemalja nerijetko su donosili i novi društveni poredak – onaj koji je podrazumijevao ukidanje robovlasničkih odnosa, premda uz brojne iznimke.
Primjera ima još i više.
I dok su ovo gotovo isključivo nabrojani primjeri iz povijesti – vrijedi istaknuti da ropstvo nije stvar prošlosti, premda robovlasništvo kao institucija, službeno ne postoji nigdje u svijetu.
Službena procjena UN-a govori da je i danas u svijetu više od 40 milijuna osoba koje su robovi, a još je 150 milijuna djece koja su prisiljena na težak rad. Drugim riječima, riječ je o svakom desetom djetetu u svijetu. Ropstvo je ipak teritorijalno ograničeno te ga se gotovo isključivo nalazi u Africi ili Aziji.
Riječ je o svojevrsnom paradoksu modernog svijeta – u godinama kada je robovlasništvo formalno ukinuto u svim međunarodno priznatim državama, robova ima više nego ikad te brojčano promatrajući broj osoba uključenih u ovaj odnos. Ropstvo se upravo danas nalazi na svom vrhuncu.
Autor: Goran Živković
[1] Hrvatska enciklopedija
