Ljudi kao da su stvoreni najviše energije ulagati u stvari o kojima najmanje znaju, tako svakodnevno razmišljaju o životu, a samo rijetki nešto saznaju. Ono što sa sigurnošću znamo i ono što nam je svima zajedničko je patnja. Ona počinje i prije nas samih, prije života, traje za života te se nakon njega nastavlja.
Majke rađaju satima, uz bolove koje su usporedive lomljenjem kostiju. Majke na svojim leđima nose patnju zbog nas samih. One vrište, mršte se i plaču, proživljavaju fizičku bol i patnju kako bismo mi došli na svijet. Isto tako sami sebi nanosimo patnju tijekom cijeloga života, drugi ljudi nam je nanose, mi također zadajemo fatalne udarce i drugi pate zbog nas samih. Nakon života patnju, tugu, tjeskobu osjećaju svi koji su nas voljeli, jer nas više nema, bez obzira kako gledali na smrt, to je osjećaj koji kod većine prevladava.
Patnja je neophodna
Ali na kraju našim životima patnja je neophodna, koliko god se ona negativno percipira. Pozitivistički gledano, ono što je neizbježno, jednostavno je potrebno. Tako u životu imamo pregršt situacija, ljudi i događaja zbog kojih patimo; traume iz djetinjstva, neostvareni ciljevi, poslovni neuspjesi, loš životni standard, gubitak voljenih osoba, itd. Sve je patnja i ništa nije patnja.
Kad traume iz djetinjstva uspješno riješimo i pokušamo ne napraviti isto svojoj djeci, naša patnja postaje uspjeh. Kad neostvareni ciljevi pobude naše interese za nove i neotkrivene mogućnosti, naša patnja postaje uspjeh. Kad nas loš životni standard izgradi u čvrstu i snažnu osobu željnu promjene, naša patnja postaje uspjeh. Kad gubitak voljenih osoba omogući sposobnost prihvaćanja i bolje razumijevanje prolaznosti života, naša patnja postaje naš uspjeh.
Život bez patnje?
Život bez patnje je kao ravnica bez kiše: u tom trenutku je možda sve oko nas sivo, tmurno, puno blata i teško prohodno, ali dugoročno je to ono što je istinski potrebno bez ikakvog odgađanja.
Zašto volimo patnju, a s druge strane svi težimo sreći? Jer čovjek nikada neće biti jedan oblik, jedna boja, jedan osjećaj. Čovjek je puno više od razvučenog osmijeha i sreće koja nam je svima toliko privlačna. Čovjek je suza, udarac, čupanje kose, vrisak u noći, umorno lice, spuštena ramena, lagani hod, čovjek sve navedeno i još mnogo toga. I to je ono što nas čini ljudima i ono što nas pokreće.
Zašto mijenjati nešto što je dobro? Savršena logika, zar ne? Kad dolazi do boli, duševne, psihičke, fizičke, tad započinju najveće pozitivne promjene. To je čovjek – nelogičan, kaotičan, zbunjen, bez uputstva za upotrebu kako se ponašati u ovome svijetu. Patnja je naš tango partner, prijatelj, Sancho Panza, samo ako na nju tako gledamo i ako sve što nam ona donese prigrlimo i s tim se izborimo sebi u korist.
