Smisao žrtve
Ako promotrimo sam pojam žrtve, vidjet ćemo kako je ona usmjerena na predanje, odnosno darivanje. Kada činimo žrtvu, dajemo nešto svoje – odričemo se nečega radi postizanja većeg dobra. U religijskom smislu, žrtva se predaje Bogu, ali je ni u svakodnevnom životu nije moguće posve apstrahirati iz te religijske dimenzije. Na koncu, činimo žrtvu zbog toga što vjerujemo kako se ona isplati.
No, jesu li toga bili svjesni naši hrabri branitelji kada su doslovno goloruki stali pred oklopne željezne grdosije koje su uništavale sve pred sobom? Što ih je nagnalo da se bore za slobodu po cijenu vlastitoga života? Paradoks koji se konstantno ponavlja kroz cijelu povijest čovječanstva daje nam jasno vidjeti kako je čovjek spreman dati svoj život za slobodu čije plodove možda nikada neće kušati. On je naprosto naoružan vjerom koja daje smisao njegovu životu – vjeruje kako ga put, vodio on i u smrt, na kraju dovodi do smisla.
Gubitak smisla vodi u propast
Nasuprot tome, čovjek koji izgubi smisao svoga bivstvovanja osjeća se poput stabla kojem je netko sasjekao korjenje te više nije u mogućnosti uroditi dobrim plodovima. Njegov život tada postaje neukusan i bljutav, protkan sivilom koje vodi do besmisla. A kada izgubi svaku nadu u bolje sutra i prigrli depresiju, često mu smrt izgleda kao jedini izlaz iz tog začaranoga kruga.
Gdje smo danas – trideset godina od početka Domovinskog rata?
Nažalost, mnogi su hrvatski branitelji digli ruku na sebe i oduzeli si život. Ono što nije neprijatelju pošlo za rukom u vremenima okupacije, danas itekako sustiže mnoge. Zbog čega se to događa? Je li ih pregazilo vrijeme jer se nisu snašli u ‘novom’ slobodnom svijetu? Jesu li se možda razočarali – u društvo, državu, političare, ljude oko sebe? Zašto su izgubili smisao?
Svakako, radi se o slojevitom problemu na koji nije moguće dati jednostavno rješenje. Ipak, možda odgovor možemo pronaći posežući za jednim drugim pitanjem: Je li žrtva bila uzaludna?
Ukoliko bacimo retrospektivan pogled sve do kraja devedesetih, vidimo kako značaj žrtve slabi kako vrijeme prolazi. Odnos društva i države prema herojima samo pomaže u potkopavanju temelja na kojima junaci stoje. Nekada im je krunica u rukama bila jedini izvor nade, a danas ih i zbog nje mediji ismijavaju. Oni koji su nekoć bili na prvoj crti obrane, danas su većinom negdje na periferiji društva. Tek za državni praznik netko ih se sjeti, barem možemo steći takav dojam. I tako oni žive iz dana u dan – neshvaćeni, otuđeni, zarobljeni u vlastitim mislima s milijun neodgovorenih pitanja u svojim glavama. Kao da više ništa ne mogu dati ovome društvu, a mogu još puno toga! Nikada nije ni bio problem u njima, nego u nama i našem odnosu prema junacima. Zar imamo tako kratko i selektivno pamćenje? Gledajući oko sebe, možda zaista imamo. Sad se nameće novo pitanje – kako to promijeniti?
Nada u bolje sutra ipak postoji
Narod koji zaboravi svoju povijest sigurno neće imati ni budućnosti. Stoga je od iznimne važnosti da istinu o Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima prenosimo generacijama koje dolaze. Potrebno je iznova podsjećati na ono što se dogodilo, ali kroz prizmu vjere koja nam govori kako nijedna žrtva nije bila uzaludna. Upravo to se dogodilo ovih dana u Vukovaru gdje je otvoren spomenik Ruža Hrvatska koji podsjeća na okrutno ubojstvo Ružice Markobašić i njezinog nerođenog sina Antuna, koje je počinjeno na Ovčari. I oni su svoj život ugradili u mučenički mozaik Lijepe Naše.
Spomenici su dakle tu da nas opominju i podsjećaju na ono što bismo možda zaboravili. Danas imamo Domovinu! Možda nije savršena ali je tu. Na nama je da je učinimo boljom, a to je moguće samo ukoliko sebe promijenimo na bolje. Stoga pokažimo svojim primjerom i posvjedočimo životom kako se svaka žrtva višestruko isplatila.
