Svjetski savez mladih Hrvatska na projektu Zajedno do doma[1] provodi online javnu kampanju Upoznaj me u sklopu koje vam donosi posljednji u nizu naših intervjua s udomiteljima. Upoznajte Ivonu, privrženu i empatičnu ženu koja je otvorila vrata svoga doma malenom dječaku i doživjela, kako kaže, „ljubav na prvi pogled“.
Razgovor smo započeli predstavljanjem i upoznavanjem: tko je Ivona, čime se bavi i što voli te kako se odlučila krenuti pozivom udomiteljstva?
Ja sam Ivona. Živim sa suprugom i našim udomljenim djetetom. Volim boraviti u prirodi, na otvorenom, u našoj vikendici na selu u kojoj se svi zajedno družimo. Volim otići prošetati do grada, volim si priuštiti vidjeti nove stvari. Radim u jedinici lokalne samouprave i blizu sam kući. Udomitelji smo dvije godine, Jakov je naše prvo udomljeno dijete. Dozvolu za bavljenje udomiteljstvom imamo nešto više od dvije godine, ali Jakov je kod nas nešto manje od dvije godine. Dobili smo ga kao bebu iz rodilišta i strašno smo se vezali za njega tako da smo zatražili i mogućnost da ga usvojimo jer nemamo biološke djece.
Imam uredovno radno vrijeme tako da se slobodnog vremena uvijek nađe… Kada suprug i ja ne možemo biti s Jakovom, dadilja je s njim. Većinu vremena je suprug s njim; on nema klasično radno vrijeme jer se bavimo vinogradarstvom.
Kako smo se odlučili na udomiteljstvo? Suprug i ja nemamo biološke djece pa smo mislili da nam nije ni suđeno. Razmišljali smo, ako već ne možemo biti roditelji jednom ili dvoje djece možemo njih pedesetero. To je bio početak.
Uvijek sam Jakova doživljavala kao naše dijete samo što ga nisam rodila.
Zamolila sam Ivonu da nam predstavi odnos njene obitelji s Jakovljevim biološkim roditeljima: viđaju li roditelji dijete i kako je organiziran kontakt Jakova i bioloških roditelja?
Majka nije razvila za njega neke osjećaje. Već samim tim što ga je ostavila u rodilištu pokazuje da nije bila zainteresirana za odgoj i suživot s djetetom. Međutim, ona doma ima još šestero djece pa je to dosta teška obiteljska priča. Što se tiče Jakova, mi u pravilu s njom nemamo problema. Imamo jako dobar odnos zato što ona kod nas ne dolazi iako je na to imala pravo. Povremeno se javi Viberom, zatraži 2 fotografije koje mi pošaljemo i više dalje odgovora nema.
Mi smo generalno zadovoljni s tim jer znam kako prolaze kolege udomitelji i s kakvim se problemima susreću. Nama je drago da ona nama ni djetetu ne radi probleme pa samim time rekla bih da imamo korektan odnos. Imala je pravo dolaziti jednom tjedno, svaki petak, na sat vremena, no došla je prva tri puta u prosincu prije dvije godine. Sada se ona javi, ali uvijek ima neki izgovor zašto ne bi mogla doći. Mi joj odgovorimo da ako uhvati vremena da se nadamo da ćemo se vidjeti i da je dobrodošla. Tu u biti sve završi.
Kroz dva-tri tjedna se javi s molbom za fotografijom Jakova što joj mi, naravno, isto ispunimo, ali na tome sve prestaje. Oni fizičkih susreta nemaju.
Budući da je gospođa Ivona spomenula da bi voljela postati Jakovljevom zakonskom skrbnicom i pokrenuti proces usvajanja, zanimalo me postoje li na tom putu neke prepreke te kakav je odnos biološke majke djeteta vezan uz odricanja njenih roditeljskih prava
Ona vidi po slikama da se on s nama igra, da ide s nama na putovanja i u jednom razgovoru nam je otkrila da je jedino što nju koči da se ona njega odrekne je reakcija njene okoline i njenih roditelja. Ona se boji osuđivanja, a smatra da je njemu bolje ovdje gdje je nego s njom. Nisam sigurna, nisam uključena u te sudske postupke, ali mislim da su i druga djeca u procesu izuzimanja jer ona očito nije baš uzorna majka. Jako puno izlazi, `93. je godište, Jakov je sedmo dijete, a ona još uvijek živi život slobodne osobe. Htjeli smo uspostaviti odnos s ostalom djecom čisto da Jakov upozna svoju braću i sestre, ali to nismo do kraja uspjeli jer nitko iz te obitelji nije zainteresiran da se radi na odnosima.
Upitala sam gospođu Ivonu kakav je njen odnos sa socijalnim radnicima: postoji li kod nje i njenog supruga želja ili potreba za više, odnosno manje susreta sa stručnjacima?
Generalno smo zadovoljni. U pravilu komuniciramo kada netko od nas treba komunikaciju. Ona nije dogovorena ili isplanirana, nego ako zatražimo povratnu informaciju mi ćemo ju dobiti i isto tako oni od nas. Po meni Centar za socijalnu skrb sasvim u redu funkcionira.
Prepoznala sam da je motivacija za bavljenje udomiteljstvom kod gospođe Ivone nešto drugačija nego kod udomitelja s kojima sam do sada imala kontakt. Neovisno o tome zanimalo me postoji li kod nje i njenog supruga želja za nastavkom bavljenja udomiteljstvom.
Naravno da da. Suprug i ja čak razmišljamo o proširenju kuće i stambenog prostora jer je ovo predivno. Jedino što je Jakov bio mala beba kada je došao kod nas i mi nemamo biološke djece i naprosto je to bila ljubav na prvi pogled u smislu da nikad nismo ni mislili da će otići od nas. Definitivno želimo ostati udomitelji s tim da sada ne bismo kao na početnom razgovoru u Centru za socijalnu skrb ograničili dob djeteta na 4 godine. Mi smo kao mladi ljudi htjeli od 0 do 4 godine, a sada, pošto znamo što je udomiteljstvo i da ne možeš uzeti svu tu djecu k sebi, mislim da bismo birali djecu koju, malo je to ružno za reći, ali tako su nam i u Centru rekli, ljudi baš ne žele jer su možda adolescenti pa su problematični.
Jakova bih izuzela jer se nadamo da je on naše dijete, ali bi sada pristali uzeti starije dijete, uhvatiti se u koštac s tim i dati priliku nekom takvom baš zato što je suprugu i meni pre teško slušati kako ima toliko nas koji bi htjeli malu dječicu, a kada dođu u neku dob… Mislim, vrijeme svima ide, tako i toj djeci i oni nisu krivi ako su sa 6-7 godina napušteni. Meni je to previše bolno. Tako da jedino što bi se promijenilo u našem odnosu – ne da bismo prestali biti udomitelji, nego bismo promijenili ciljnu skupinu i uzeli stariju djecu.
Za kraj me zanimalo što Ivona smatra ključnim za motiviranje drugih (mladih) obitelji: postoji li nešto na razini lokalne samouprave, države, grada što bi motiviralo obitelji ili smatra da je spremnost nešto individualna?
Mislim da na lokalnoj razini treba predstaviti ljude s iskustvom udomiteljstva koji su se morali suočavati s raznoraznim poteškoćama, no bez obzira na sve mislim da je puno više lijepih stvari. Na kraju dana ideš spavati zadovoljan, svjestan da radiš jednu predivnu stvar. Mislim da bi trebali to prenijeti većem broju ljudi. Možda bi netko bio kadar to učiniti (o.a. postati udomitelj), ali se s time nije nikada u životu susreo niti mu je to netko približio da bi malo ozbiljnije o tome razmislio. Trebalo bi biti više sadržaja, serviranih “na pladnju” da se ljudi malo zapitaju.
Ljudi u našoj okolini spominju mirovinsko osiguranje ili čak da se udomiteljstvo zove poslom, mislim da to i je problem, da bi emocije trebale pokretati i da ti ne trebaš plaću za biti mama i tata. „Dal` tvoji mama i tata imaju plaću zato što tebe odgajaju?“ U tom smislu mi je bezvezan izgovor da nemaš koristi od toga – imaš vrlo veliku emotivnu korist, samo je stvar toga kako će tko na to gledati. Ono o čemu dugo razmišljam, jako nas je puno u generaciji od 30 do 35 godina koji ne možemo imati biološku djecu.Možda kada bi se kroz zakon istaknulo da će udomitelji bez biološke djece imati prednost pri usvajanju, mislim da bi se tako riješili i širi problemi usvajanja djece. I prije bi se obitelji odlučile jer je postupak puno brži i jednostavniji nego kad si na listi usvojitelja i čekaš dugo, ograničiš odabir po godinama i spolu. Ovako, ako bi ljudi koji nemaju biološku djecu… ako bi se njima udomiteljstvo ponudilo kao prijelaz između usvajanja i neimanja djece, mislim da bi se više ljudi na to odlučilo. Emocije odrade svoje i čovjek ne razmišlja o tome da bi birao djecu i to nisu djeca iz izloga, nego se dogodilo baš što je trebalo da ti upravo to dijete prijeđe prag.
Mi koji nemamo biološke djece prolazimo strašne stresove kroz život u samoj želji da ih imamo. Ako si već odlučio biti ili udomitelj ili posvojitelj, sigurno da si spreman dati sve od sebe za to dijete.
Iskreno se nadamo da su Vas priče naših udomitelja inspirirale i motivirale da i sami otvorite svoj dom nekom djetetu i obogatite svoj, a zauvijek promijenite njegov ili njezin (ili njihov) život.
Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska
[1] Projekt je financirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u iznosu od 450.725,5 kn.
