Upoznaj me: intervju s udomiteljima

Nakon upoznavanja gospođe Barice, imali smo čast popričati s gospođom Vesnom. Kako se našla (i snašla) u ulozi udomiteljice, kako doživljava svoj odnos sa socijalnim službama i što bi poručila potencijalnim udomiteljima pročitajte u drugom intervjuu koji je proveden u sklopu online javne kampanje Upoznaj me, projekta Zajedno do doma.[1]

Gospođa Vesna rado se odazvala neformalnom intervjuu te ju ni tehničke poteškoće nisu spriječile da mi se pridruži na Meet platformi. Za početak sam ju zamolila da nam se predstavi i uvede nas u početke njenog bavljenja udomiteljstvom.

Ja sam Vesna. Imam već 62 godine i u mirovini sam. Po struci sam bila trgovac, ali promijenila sam 5-6 poslova zbog okolnosti rata i ratnih zbivanja. Muž je invalid, ima problema s kukovima. Kada sam ostala bez posla, prije nego što sam otišla u mirovinu, a djeca su se razišla, imala sam potrebu nešto raditi, a nisam mogla otići od njega (o.a. supruga). Čini mi se da sam uvijek imala smisla za rad s ljudima, pogotovo s djecom. Imam petero unučadi i troje svoje odrasle djece. Svi su odgovorni i hvale ih da su dobri i vrijedni i očito sam dobar posao napravila. U to vrijeme nisam ni znala kako funkcionira udomljavanje djece pa sam otišla u lokalni centar kako bih skrbila o nekoj bakici.
Međutim, kada su mi rekli da može biti dijete, odmah sam bila za to. Najmlađa kćer je tada još bila kod kuće i ona me podržavala. Završila sam tečaj. Ideja se svidjela meni, svidjela se svima. Napisali smo kakve smo uvjete imali. Jedino što mi je prošlo kroz glavu jest: “Kako ću ja sad s tri muška?”, odnosno s četiri muška u kući (smijeh). Bilo me je malo strah jer imam tri kćeri i bila sam samo s curicama. No međutim, snašli smo se. Sva četverica me slušaju.

Zanimalo me nešto malo više o dječacima i njihovom procesu prilagodbe u domu gospođe Vesne.

Djeca su bila jako zapuštena. Mama je bila veliki problem zato što ima “sto” dijagnoza. Za jednu mladu osobu koja tek sada ima 35 godina: poremećaj osobnosti, alkoholizam, biseksualnost, itd. Pobjegla je iz svake bolnice i baš je težak slučaj. Zadnjih tri godine više ne komunicira s djecom. Prve 2-3 godine je dolazila kod muža, obećavala da će se popraviti, otišla se liječiti, no liječenje je prekinula na svoju inicijativu i pokvarila sve što je dotad napravila. Priznajem da mi je lakše otkad ne komunicira s njima jer ih je jako uznemiravala, svašta im obećavala – da će se vratiti, popraviti, međutim od toga nije bilo ništa.
Djeca su se sada stabilizirala. Već su veliki, najmlađi ide u šesti razred, a starija dvojica su srednjoškolci. Upisali su zanat i išli su po prilagođenom programu. Kad su došli jedan je završio prvi, a jedan drugi razred, a jedino što su znali jest napisati svoje ime. Godinu dana sam ih vodila logopedu u obližnju školu 2 puta tjedno da nauče pisati, a maleni je išao u “Cekin”. To je vrtić pri Slavonskom Brodu koji radi s djecom koja imaju problema. Tamo je isto išao logopedu. Tata im muca tako da svi pomalo imaju problema s govorom. No nije samo nasljedno, oni kada su s njim imaju potrebu biti kao on. Malo se borimo s tim, ali iz Centra isto kažu da su zadovoljni obzirom na to kako su djeca bila i kako su došla. Gdje god se pojavimo kažu da su pristojni. Nekada u susjedstvu znaju reći: “Jako je stroga”. No, ja sam znala za slučajeve gdje su djeca tukla svoje roditelje, kad se dječak osnaži i kada osjeti da nešto može, da je jači, da uzme pravdu u svoje ruke.
Jedan od dječaka završio je prvi razred srednje škole za montera suhe gradnje. Razrednica ga hvali da je čak i najbolji u razredu, iako je bio po prilagođenom programu i imao asistenta u osnovnoj školi. Škola je malo lakša što se tiče teorijskog znanja, više se traži stručnost. Mi smo puno radili, ali mislim da je veliki problem u školama odnos roditelja i djece. Mislim da se djeci previše pušta. U srednjim školama gdje su zanati, za razliku od gimnazija, su malo drugačija djeca. Razrednica je rekla kako djeca psuju nastavnicima, skaču kroz prozor, šeću po razredu, prave nered i smetaju onima koji bi htjeli učiti. No on (o.a. udomljeno dijete) je pohvaljen i djeca uopće ne psuju. Nisu se hvatali ni alkohola ni cigareta do sada, a nadam se ni da neće. Uključeni su u jednu organizaciju mladih u crkvi. Subotom imaju okupljanja na kojima se druže, nedjeljom imaju isto susrete i vrlo su povezani.
U školi su vrlo primjereni. Malo je teže s najmlađim. On je na svim testiranjima u vrtiću i školi pokazao nadprosječnu inteligenciju, ali ima neki otpor u sebi. Godinu dana je kasnije krenuo u školu jer je teško progovarao pa je sada šesti razred, a trebao je biti sedmi. U vrtiću su i pedagog i logoped radili s njim maksimalno i to mi je puno značilo jer sam na jednom mjestu dobila sve. Uspjeli su oni puno toga s njim, ali teta je znala govoriti da je na nekoj raskrsnici stalno- ili će biti jako dobar ili će biti jako loš. Držim za sada koliko mogu, ima potencijala da sve bude dobro.

Zanimalo me kako se braća slažu međusobno i imaju li, i kakav, odnos s ocem.

Braća se drže zajedno i slušaju jedni drugoga, jako su vezani. Kad se sjetim sebe i svoje djece, a i općenito, braća ili sestre se često svađaju, tuku, imaju različita mišljenja; no oni su nešto umjereniji te se lijepo slažu. Znaju se i posvađati, no nije tako često kao što znam vidjeti na drugim mjestima.
Vole oca i vole otići kod njega i posjećivati ga. S ocem imamo malih problema jer se on boji da ćemo mi oteti njegovu djecu. Kad odu k njemu zna im pričati kako se ne slaže s nekim stvarima. Jednostavno nije svjestan toga što smo zapravo napravili te da nije njegova zasluga što su oni dobri.
Otac isto ima nekih psihičkih poteškoća. Prije tri godine se razbolio i dobio je tumor na mozgu koji je operirao. Tada su mu potpuno oduzeli skrbništvo nad djecom. Do toga je stalno bilo neko odgađanje zato što nikad nije stvorio uvjete da se djeca vrate k njemu. Bio je podstanar, djeca su ga posjećivala, radio je i nije mogao o njima brinuti i sam nije htio preuzeti brigu o njima jer je vidio da ne može. S jedne strane je želio, a s druge je strane vidio da ne može pa nije ni forsirao. Sad kada su djeca veća, sad bi on htio jer bi mogli ostajati sami, no kad se razbolio potpuno su mu oduzeli skrbništvo tako da će vjerojatno ostati kod mene do kraja. Veliki su za posvajanje, a s obzirom i na oca koji želi s njima biti u kontaktu ne vjerujem da će ići u proces posvajanja.

Zamolila sam gospođu Vesnu da mi ispriča kako se dječaci slažu s njenom biološkom obitelji.

Sin je ovdje i ima troje djece. Najstariji unuk je star koliko i moj najmlađi udomljeni. Dobro se slažu, vole doći, prespavati ponekad, igrati se u sobi. Kćeri su vani u Njemačkoj, ali kada se nazovemo, uvijek se jave, stanu iza mene i pozdrave, popričaju. Da su i rođeni, ne bi drukčije.

Prema pričama gospođe Vesne i mom dojmu, djeca zvuče zadovoljno i sretno. Upitala sam udomiteljicu može li objektivno procijeniti kako je život u njenoj obitelji utjecao na dječake.

Velika je stvar što su se uspjeli povezati s okolinom. Odlično su se uklopili, imaju prijatelje i kažu da im se tu sviđa i niti ne žele otići iz sela. Prije toga su se, zbog mame najviše, non-stop selili. Mama ih je tri godine prije nego što su ih oduzeli isto ostavljala. Djeca su se svakih šest mjeseci selila i bila su izgubljena u svemu tome.
Jednom prilikom sam otišla u ljekarnu po neke stvari jer sam tamo radila kao čistačica i rekla sam im da ću malo ostati popričati s kolegicama, a da oni ostanu na igralištu pokraj pa ja dođem za pola sata. Kad sam ja izašla vani oni su sjedili na klupi i gledali jedan u drugoga. Pitala sam ih zašto se ne igraju, a oni su rekli: “Mi smo se teta Vesna bojali da si ti nas ostavila.” Jer su to doživljavali redovito. Ona (o.a. majka) njih dovede nekamo i samo nestane.
I sada, nakon sedam godina kako su kod mene, kada ja nekud krenem: „A kud idem, kad ću se vratiti?“ Imaju strah od ostavljanja. Sad su se vezali za nas i baš smo obitelj. Susjeda je dugo udomiteljica. Kroz njenu kuću je prošlo 30-ak djece u petnaest godina. Ona je doživjela i da joj djeca budu posvojena iz njene obitelji, dolazili su joj veći pa su bili kraće vrijeme. To iskustvo nemam, vjerojatno neću ni imati jer dok njih trojicu izvedem na pravi put…(smijeh).
Ovo je baš kao obitelj ispalo na kraju. Kada je netko toliko dugo u tvojoj kući, jednostavno kao da je tvoj. Ne na način da bih ja tati htjela oduzeti sinove, bez daljnjega, imam svoju djecu, ali vezani smo. Želim im pomoći i kasnije kada se osamostale, a ne “sad imaš 18, neću više ni znati za tebe”. Želim im pomoći koliko god mogu – oko zaposlenja, oko smještaja i što god bude trebalo.

Razumjela sam da gospođa Vesna nije imala sve potrebne informacije prije nego se odvažila na poziv udomiteljstva. Htjela sam znati koliko su joj stručne službe pomogle, odnosno kakav je odnos sa socijalnim radnicima – je li se on mijenjao kroz godine te postoji li kod gospođe Vesne želja ili potreba za više, odnosno manje kontakata sa stručnjacima.

U zadnje je vrijeme odnos jako dobar. Najteže mi je bilo u samom početku kad nisam ništa znala – ni o djeci ni o bilo čemu drugom. Tu mi je falila podrška. Tada sam najviše podrške imala od kolegice s kojom sam završila tečaj, a otprilike u isto vrijeme smo i dobile djecu. S njom sam surađivala i kontaktirala ju i sve što mi je bilo važno i što me zanimalo ona mi je dala. Normalno da ne mogu sve znati i osjetim da ne znam sve. Vodila sam djecu i psihologu i psihijatru i zanimalo me što sve mogu napraviti da se djeca razvijaju u dobrom smjeru.
Posuđivala sam i knjige o odgoju, međutim u tim knjigama nema o odgoju udomljene djece. Nedostaje nam takvog štiva. Uključena sam i u individualne konzultacije koje ste nam omogućili. Čovjeku nikad nije previše informacija i potrebno nam je da osjetimo kako nas netko razumije. Što je čovjek mlađi, misli da je pametniji, a nikad nije previše znanja.
Centar se u početku, kažem, baš nije iskazao, izostala je pomoć i podrška. Sada se to puno popravilo, u Viber grupi smo sa socijalnom radnicom i možemo joj se uvijek obratiti, no sada meni ni ne treba neka velika pomoć. Sada mi je cilj dječacima pomoći da stanu na svoje noge, iako ih želim podučiti i da se ne mogu uvijek oslanjati na druge. Učim ih i da spremaju za sobom što malo teže ide.

Kroz razgovor smo se dotakli samo nekih od izazova s kojima se gospođa Vesna suočavala u svome pozivu. Sigurna sam da ih ima mnoštvo i da se razlikuju od obitelji do obitelji i od djeteta do djeteta. Zanimalo me što bi, prema njenom višegodišnjem iskustvu, predstavljalo najveći izazov u udomiteljstvu.

Najveći izazov je povezivanje s djetetom po njegovom dolasku, uspostavljanje odnosa s djetetom. Da te dijete prihvati i da može imati povjerenje u tebe. Jako dugo smo radili na povjerenju.
Njih su trojica i braća su, ali nemaju jednak odnos povjerenja. Stariji je duže bio izložen situaciji u kojoj je bio i on je od prvoga dana govorio: “Ja ne želim odrasti u tuđoj kući.” Za razliku od ostale dvojice kojima je bilo super i oni su prihvatili situaciju odmah. Srednji je posebno vezan za nas. Sam kaže: “Što god meni čika Slavko napravio, ja njega volim i gotovo.”
Muškima uvijek nedostaje očinska figura; ona im je važnija od majčinske. S njima uvijek rade “muške” poslove; to je uvijek nešto što se više cijeni. Radim i na tome da se “ženski” poslovi ne uzimaju zdravo za gotovo i da moraju sami voditi računa o nekim stvarima i biti odgovorni. Jedan kaže: “Kad ja jednom odrastem…” onda muž kaže: “Kad ti misliš odrasti? Ne možeš samo zaspat i probudit se odrastao? Svaki dan učiš nešto što te čini odraslim.” Da bi čovjek stekao nekakvo ime i poštovanje u društvu, mora ga zaslužiti.
Mislim da sam dobar posao napravila. Preporučila sam jednu poznanicu da bude udomiteljica i bila je na razgovoru pa me socijalna radnica pohvalila – valjda onda i vrijedim kada me hvale (smijeh).

Koja je najveća nagrada od poziva i što bi bilo ključno za uključivanje više (mladih) obitelji?

To je nešto u čovjeku. Puno ljudi koje poznajem kažu da to nikad ne bi radili jer se boje te odgovornosti.
Koliko god sam ja njima pomogla, mislim da su i oni meni dali. Pomladili su me. Ja sam silom prilika morala biti mlađa – moram ići na roditeljski sastanak. Dođem tamo i normalno da sam najstarija, svi čudno gledaju, neki nastavnici me se sjećaju od moje djece. Puno mi znači njihovo priznanje kada kažu: “Svaka čast, djeca su super.”

Gospođa Vesna je jako posvećena i požrtvovna žena iz čijeg pera možda uskoro pročitamo knjigu o odgoju udomljene djece. Ideja je prezentirana, a nadam se da će se gospođa i odvažiti. Obećala sam joj da ću, ako knjiga izađe, biti prva koja ću je kupiti i pročitati te odmah potom o njoj izvijestiti i čitateljstvo portala mimladi.hr.

Pratite nas putem naše službene Facebook stranice, a uskoro i službene Web stranice projekta!