Anamaria Govorčinović mlada je kajakašica koja je predstavljala Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Tokiju. Anamaria se u Tokiju natjecala u disciplinama na 200 i 500 metara. Iako nije dospjela u polufinale, ostvarila je vrhunske rezultate. Uz zavidnu sportsku karijeru, Anamaria pronalazi vremena i za studij. Kako joj to sve polazi za rukom, pročitajte u nastavku.
Draga Anamaria, hvala ti što si uspjela izdvojiti vrijeme za naše čitatelje i pristala na ovaj intervju. Za početak, voljeli bismo te malo upoznati. Kako bi opisala samu sebe u 3 riječi?
Uporna, tvrdoglava, strpljiva.
To uistinu jesu karakteristike koje vode do uspješnosti ako znamo kako ih uravnotežiti. Vjerujem da nije uvijek bilo lako uz svu upornost i uložen trud ostati strpljiv i čekati nagradu za uloženo. Možeš li nam opisati svoj životni put?
Djetinjstvo sam provela u Hrvatskoj Kostajnici. Kajakom sam se počela baviti sa 6 godina, prije samog odlaska u školu, na prijedlog roditelja. Nakon završetka osnovne škole, s 14 godina, odlazim u Zagreb gdje sam upisala Prvu gimnaziju. Naravno, tamo sam se i prebacila u drugi klub kako bih mogla nastaviti trenirati. Nakon srednje škole, upisala sam Visoku školu za menadžment i dizajn Aspira – smjer Sportski menadžment.
Znam da nije lako uskladiti obrazovanje i posvećenost sportu, ipak tebi to nekako ide od ruke. Devet godina držiš titulu državne prvakinje i prva si hrvatska kajakašica koja se plasirala na OI, odakle crpiš motivaciju za treninge i predanost sportu?
Tajna je svega da volim trenirati. Motivaciju pronalazim u ljudima koji me okružuju i daju mi snagu za nastaviti dalje. Naravno, ima teških dana kada bih htjela odustati, ali onda se motivacija pronalazi u radnim zadacima koji su postavljeni na treninzima i podršci obitelji i prijatelja.
Vjerujem da je dio te motivacije uvijek tu negdje bio je odlazak na Olimpijske igre. To dostignuće predstavlja svojevrsnu krunu u karijeri sportaša. Opiši nam osjećaj kada si shvatila da si ispunila san svakog sportaša i plasirala se na Olimpijske igre.
Šokirala sam sebe i sve oko sebe haha. Bila sam presretna, ali neko vrijeme mi je trebalo da stvarno shvatim što sam napravila.
Kada se dugo dajemo za nešto, često je potrebno dosta vremena da shvatimo vlastiti uspjeh jer se na prvu vjerojatno čini kao san. Olimpijske su igre često popraćene pričama iz Olimpijskog sela. Kako si ti doživjela život u Olimpijskom selu i koji je najveći kulturalni šok s kojim si se susrela u Tokiju?
Kako su ove Igre specifične zbog korone, tako je i ponašanje sportaša drugačije u selu. Nema miješanja timova. Lako se možemo zaraziti, tako da nema previše komunikacije s ostalim nacijama. Maske su obavezne na otvorenom i zatvorenom. Stalno nas traže da koristimo dezinfekcijska sredstva za ruke. Testiranje je svako jutro.
Hmm pa za kulturni sok bi možda izdvojila neke od afričkih zemalja, gdje žene nose one njihove poznate haljine i ono nešto na glavi. Ne znam kako se to zove. Ali nema previše šokova haha. Svi imaju normalnu sportsku opremu.
Dolaziš iz malog mjesta koje ne obiluje prilikama. Ipak, uspjela si ostvariti zavidnu karijeru. Smatraš li da je tvoj put zbog toga bio teži ili dolazak iz manje sredine ima i svoje prednosti?
Iskreno, bilo mi je teško nakon dolaska u Zagreb. Jako teška škola i uz to sam trebala uskladiti obaveze prema treningu. Život u manjoj sredini ima svoje prednosti i mane, pa tako i život u velikoj sredini. Smatram da upornost i predanost radu uvijek može dovesti do uspjeha, nebitno odakle si.
Drago mi je da tako misliš jer tvoj primjer može poslužiti kao izvrsna motivacija mladima koji dolaze iz manjih sredina. Svaki životni put prate i određene poteškoće. Koji su najveći izazovi s kojima si se ti susrela na svojem kajakaškom putu?
Za izazove bih izdvojila ozljede i bolesti koje sam imala. Nisam bila u mogućnosti trenirati 1-3 mjeseca. Ne zvuči to puno, ali kad treniram 3 puta dnevno i to zamijenim za ležanje u krevetu, ne mogu dočekati krenuti opet trenirati.
Da, ozljede su uvijek tragična stvar u sudbini sportaša. Iako si imala određene ozljede ipak si uspjela u svojem cilju i nastavljaš rasti u karijeri. Otkrij nam recept kako se postaje vrhunskim sportašem.
Puno rada, truda, uspona i padova, upornosti i predanosti.
Za kraj, što bi poručila mladim kajakašima i sportašima općenito?
Poručila bih im da se i dalje bave sportom bezobzira bilo to na vrhunskoj ili rekreativnoj razini jer je dobro za njihovo zdravlje, da uživaju u svakom treningu jer sreću čine male stvari.
Anamaria, hvala ti na izdvojenom vremenu za intervju i što si s nama podijelila djelić svojeg uspjeha. Želimo ti puno sreće u budućim natjecanjima!
