Jesen s toplih osunčanih dana
korača bez stvarnosti ruba
u mak koji zaljubljeno sanja,
prhak, ni cesta joj nije gruba.
Hoda kao da je uvijek stvarna,
a od stvarnosti na njoj samo sjena,
sjena tužna i sjenovita i jalna.
A stvarnost je ne drži, već mjesečina.
Kosa joj se crni u bjelini zime,
čuva nemire ispod jesenjega oka,
iz talasa lasi izviru bakrene plime
čuvala ih narav lučkog doka.
Hodala je rubovima ljeta suhih
i plimu riđeg vranca čekala da budi,
tužne, a radoznale ribe uha gluhih.
ištuć odmor svojih dana – vrančeve riđe grudi.
