Regulacija i deregulacija - Rad nedjeljom

Neradna nedjelja – Hrvatska i svijet

Već duže vrijeme u hrvatskom se javnom prostoru spominje zabrana rada nedjeljom. Tema je to koja nije stalno prisutna u društveno-političkim raspravama, no ponovno je oživjela ove godine s pozitivnim naznakama da bi moglo doći do izmjena i dopuna zakona. Rješenje koje se zagovara jest zakonska regulacija rada maloprodajnih objekata koja bi vodila prema zabrani rada za većinu nedjelja u godini (osim njih 16 koje bi bile radne, uzevši u obzir važnu ulogu turizma u gospodarskim kretanjima Hrvatske). Cilj ovog teksta je razraditi treba li vlada promjenom Zakona o trgovini uvesti zabranu rada nedjeljom i bi li takva odluka bila pomalo licemjerna.

Prema istraživanju Eurostata iz 2019.^[1], u Republici Hrvatskoj 7,3% ukupno zaposlenih često radi nedjeljom, 24.5% ponekad, a 67,9% nikada. Statistika za EU-28 kaže da 76,4% zaposlenih nikada ne radi nedjeljom, 9.4% ponekad radi nedjeljom, a 14.1% često radi nedjeljom. Europski primjeri ograničavanja rada nedjeljom su razni. U Njemačkoj 12,8% zaposlenika često radi nedjeljom iako je regulirano da nedjeljom obično smiju raditi samo kiosci, no ne i trgovine. Zaposlenici koji rade nedjeljom, dobiju 50% veći iznos bruto dnevnice, a za rad na Božić i Uskrs, povećanje dnevnice iznosi 100% pri čemu ono ne podliježe oporezivanju.

U Francuskoj 15,5% ukupno zaposlenih često radi nedjeljom, a trgovine smiju raditi 12 nedjelja ili praznika kroz godinu. Rad nedjeljom francuske poslodavce košta dvostruko više. U Ujedinjenom Kraljevstvu nema zakonskih ograničenja rada nedjeljom te oko 18,1% zaposlenih nedjeljom često radi. U susjednoj Sloveniji 11,8% ukupno zaposlenih često radi nedjeljom. Zanimljivo, Slovenski parlament je pred kraj 2020. godine donio odluku o zabrani rada nedjeljom koja stupa na snagu 2021. godine.^[2]

Mišljenja za i protiv

Zagovornici zabrane rada nedjeljom u Hrvatskoj su, osim organiziranih sindikalnih središnjica, i krugovi bliski Katoličkoj Crkvi. Ona, pozivajući se na evanđeoska učenja, stoljećima stoji čvrsto u uvjerenju da je nedjelja dan Gospodnji i kao takva posebno posvećena. “I blagoslovi Bog sedmi dan i proglasi ga svetim, jer taj dan počinu od svega djela svojega, što ga je bio stvorio i učinio.”^[3]

Isto tako, osim Katoličke Crkve, i druge vjerske i civilne zajednice zastupaju uvjerenje da nedjelja treba biti neradan dan. Sukladno članku 9. stavku 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima[4], Republika Hrvatska je definirala nedjelju kao neradni dan. Ipak, kulturološka vrijednost nedjelje, zbog više od tisuću godina obitavanja naše domovine u kulturno-političkoj sferi zapadno europske civilizacije, nadilazi samu Katoličku Crkvu i postaje naša kulturna vrednota neovisno o vjeroispovijesti naših građana.

Nadalje, uvođenje neradne nedjelje bi omogućilo postojanje jednog dana u tjednu u kojemu bi primjerice otac i majka bili slobodni u isto vrijeme. Naravno, to nije slučaj ako majka ima neradan dan, primjerice u utorak, a otac u nedjelju, što je moguće sadašnjim odredbama Zakona o radu.

Nasuprot zagovornika zabrane rada nedjeljom stoje poslodavci koji smatraju da takva zabrana može dovesti do ekonomskih gubitaka za njihova poduzeća, kao i potencijalnih otpuštanja zbog pada prometa. Tu valja imati na umu da poslodavcu nije cilj imati otvorenu prodavaonicu onda kada ne može na taj dan ostvariti neku razinu prihoda. Prema tome, poslodavci pronalaze potražnju za robama i uslugama nedjeljom i stoga, zbog dobrobiti poslovanja, ne žele odustati od toga da taj dan bude radni, odnosno da sami odluče žele li raditi nedjeljom ili ne.

Nekoliko je primjera velikih trgovačkih centara poput KTC d.d., PEVEX d.d., dm-drogerie markt d.o.o. i drugih koji su samostalno donijeli odluku da neće raditi nedjeljom unatoč potencijalnim gubitcima. Sadašnjim zakonskim odredbama Zakona o radu, definirano je člankom 73. stavkom 1. da radnik ima pravo na tjedni odmor od najmanje dvadeset četiri sata, a stavkom 3. da taj odmor radnik koristi nedjeljom. Isto tako, člankom 94. definira se da „Za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.“^[5]

Prema mišljenju poslodavaca, sadašnje zakonsko uređenje dovoljno štiti radnika, bez potrebe uvođenja zabrana rada.

Pokušaji zabrane rada nedjeljom

Od hrvatske samostalnosti, postojala su dva pokušaja ozakonjenja neradne nedjelje. Obje su regulative bile donesene kao Izmjena i dopuna Zakona o trgovini. Prva izmjena Zakona o trgovini u smjeru neradne nedjelje donesena je 2003. godine.^[6] Izmjenom zakona regulira se radno vrijeme prodavaonica za dane od ponedjeljak do petka, zatim se člankom 26. stavkom 3. definira “Nedjeljom, u dane državnih blagdana i neradnih dana određenih posebnim zakonom, prodavaonice ne rade.”

Stavkom 4. i 5. članka 26, definiraju se prodajni objekti koji iznimno smiju raditi suprotno odredbi o zabrani, a to su “prodavaonice na graničnim prilazima, na kolodvorima, u zrakoplovnim lukama, lukama i pristaništima, benzinskim postajama, hotelima, kampovima i drugim vrstama ugostiteljskih objekata, lukama nautičkog turizma, u bolnicama…” Zatim se uvodi dežurstvo prodavaonica, koje je stavkom 5. propisano samo za prodavaonice neto prodajne površine manje od 200 m², koje prodaju prehrambene proizvode i dobiju odobrenje jedinice lokalne samouprave u kojoj se nalaze.

Prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini podnose Općina Stupnik, nekoliko velikih maloprodajnih lanaca (Billa d.o.o, Getro d.d., Kaufland d.d., …) te dvije fizičke osobe iz Osijeka. Ustavni sud uviđa da je nedjelja dan tjednog odmora koji je uređen međunarodnim ugovorima koji obvezuju Republiku Hrvatsku (s Vatikanom), Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom u trgovini^[7]. No, iznimke od općeg pravila o neradnim danima su problematične zato što su “suprotne načelu pravne izvjesnosti i načelu legitimnih očekivanja stranaka”.^[8]

To znači da prodavaonice iz članka 26. stavka 4. mogu slobodno raditi na neradne dane, dok druge prodavaonice iz stavka 5. isključivo do 200m² površine moraju tražiti dozvolu da bi radile, a to prema zaključku Ustavnog suda znači da “Takvo ograničenje rada nedjeljom ne može se, u skladu s člankom 16. stavkom 2. Ustava, opravdati legitimnim ciljem i nije razmjerno sredstvo za ostvarenje naprijed navedenog cilja koji se donošenjem zakona želio postići”.

Tako se uvodi diskriminacija među radnicima u trgovini jer se tako oni dijele na one kojima se omogućava da ne rade nedjeljom i one kojima zakon tu mogućnost uskraćuje zbog mjesta na kojem obavljaju rad (tržnica, kolodvor,…). Ustavni sud zaključuje da odredba čl. 26, st. 3 “sama po sebi, nije u nesuglasnosti s Ustavom. Međutim, sve druge odredbe ZIDZT-a koje uređuju iznimke od navedenog pravila utvrđene su nesuglasnim Ustavu” zato što narušavaju jednakost poduzetnika unutar sektora trgovine zajamčenu člankom 49. stavkom 2. Ustava RH^[9]. Tako je izmjena i dopuna zakona o trgovini srušena prvu puta na Ustavnom sudu 2004. godine.^[10]

Druga izmjena zakona o trgovini donesena je 2008. godine.^[11]Njome se člankom 58. stavkom 2. određuje da “prodavaonice nedjeljom i u dane blagdana ne rade, osim ako je Zakonom drugačije određeno”. Člankom 58. stavkom 3. uvodi se iznimka “U razdoblju od 1. lipnja do 1. listopada te tijekom prosinca prodavaonice mogu raditi nedjeljom”. No, neovisno o stavku 2. i 3. od 0 do 24 sata mogu raditi benzinske postaje i prodavaonice unutar njih, prodavaonice na graničnim prijelazima, odmorištima autocesta, zračnih luka, itd.

Prijedlog za ocjenu ustavnosti podnose Općina Stupnik, Magma d.d., Zelina centar d.o.o. i drugi. Predlagatelji smatraju da odredbe zakona ne štite radnika kao što je to bilo opravdanje Vlade u prijedlogu zakona jer se zabrana rada ne odnosi na cijelu godinu, već na 7 mjeseci, što bi značilo da u ostalih 5 mjeseci u godini radnici nisu zaštićeni. Zatim, ističu da je propisan velik broj iznimaka bez jasnih kriterija određivanja prodavaonica kojima je dopušten rad nedjeljom. Ustavni sud navodi da je zakonodavac uvažio pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci iz 2004. godine otklonivši kriterij površine prodajnog prostora i godišnjeg rasporeda dežurstva prema broju stanovnika naselja.

Ustavni sud podsjeća da “Ustavno jamstvo tjednog odmora za svakog radnika u Republici Hrvatskoj nije vezano uz nedjelju. Pravilo o nedjelji kao danu Ustavom zajamčenog tjednog odmora nije, dakle, ustavni zahtjev. Ono je u Republici Hrvatskoj ustanovljeno pojedinim međunarodnim ugovorima…”

Odredbama Konvencije 106 kojom se Država potpisnica obvezuje osigurati tjedni odmor, ne zahtijeva se da to bude nedjelja, već da se to treba “podudarati s danom u tjednu koji prema tradiciji ili običajima konkretne zemlje određen kao dan odmora…”.

Ustavni sud utvrđuje da je “u pravnom poretku Republike Hrvatske nedjelja onaj dan koji je prema hrvatskoj tradiciji i njezinim običajima dan tjednog odmora (…) Iako nedjelja, kao dan tjednog odmor, nije zahtjev koji proizlazi iz Ustava, nedjelju je danom tjednog odmora proglasio nacionalni zakonodavac (…) Zahtjev da nedjelja bude dan tjednog odmora, međutim nije apsolutan.“

Zakonodavac je međutim učinio propust pa nije dovoljno argumentirao zašto smatra da nedjelja treba biti neradna. “Predmetnim prijedlogom Zakona radno vrijeme u djelatnosti trgovine bit će uređeno na način da će nedjelja, kao i svi blagdani, biti neradni dani. Naime, nedjelja će biti bazno neradni dan uz mogućnost rada određenih prodavaonica kao izuzeća, …”

Ovaj propust Ustavni sud navodi kao otežavajuću okolnost zbog toga što je sam “doveden u poziciju da mora pretpostaviti eventualne ciljeve takve posebne zakonske mjere čija se ustavnost ispituje”, no ipak dolazi do pretpostavke da “osporena zakonska mjera ima za cilj zaštitu prava radnika zaposlenih u trgovini”. Ipak, daljnjim razlaganjem zaključuje da takav zakon predstavlja oblik “zakonskog ograničenja poduzetničke slobode trgovaca” te da bi zaštita prava radnika kao cilj zakona “teško mogla podvesti pod bilo koje dobro odnosno vrijednost koje ustavotvorac smatra tako važnim da zbog njih dopušta ograničenja poduzetničke slobode”.

Ipak, pravo radnika na tjedni odmor i pravo na povećanu plaću za rad nedjeljom propisano je u Zakonu o radu^[12], a uskraćivanje tog prava na tjedni odmor predstavljalo bi “povredu ustavnog prava zaposlenika” te je Država dužna “organizirati svoj pravni sustav nadzora nad pravilnom i urednom provedbom zakona i drugih propisa na način da će svakom zaposleniku jamčiti i osigurati djelotvorno ostvarenje priznatih mu prava”. Drugim riječima, Država je dužna osigurati provođenje važećih zakonskih propisa, a ne tražiti izlaz za svoje propuste u zabranama.

Zaključimo uz pitanja

Neovisno o objema stranama, pitanje bi trebalo preformulirati tako da se upitamo želimo li da Vlada RH donosi još jednu u nizu regulatornih odluka koju sami kao potrošači trebamo donijeti? Sjetimo se, 54,3% BDP-a naše domovine čine troškovi opće države^[13], što već samo po sebi govori o velikoj koncentraciji financijske, a potom i političke moći u rukama izvršne vlasti. Ekonomski i zdravorazumski gledano, ponuda dobara ili usluga se prilagođava potražnji za istima.

Nemojmo se zavaravati i misliti da bi ijedno poduzeće na slobodnom tržištu opstalo ako za njegovim uslugama ili proizvodima ne bi postojala adekvatna potražnja koja mu omogućava, ne samo da plati svoje tekuće troškove prema radnicima i dobavljačima, već i ostvari profit. Prema tome, potražnja za robama i uslugama nedjeljom u Hrvatskoj postoji jer da nije tako, trgovački centri i ugostiteljski objekti ne bi radili. Ekonomski argument poslodavca protiv donošenja zabrane rada nedjeljom jest i gubitak prometa u maloprodaji zbog kupovine u trgovinama u susjednim državama i kupovine na internetskoj prodaji.

Baš zbog naglašene jasne potražnje potrošača za robama i uslugama nedjeljom, do takvog bi učinka zasigurno došlo i bio bi kratkoročno vidljiv u gospodarskim pokazateljima Hrvatske. Svjedoci smo da su neki hrvatski potrošači nedjeljnu šetnju prirodom ili gradom sa svojom djecom, zamijenili šetnjom trgovačkim centrima. Tu treba biti vrlo otvoren i reći da isti ti trgovački i ugostiteljski objekti, zbog takvih ljudi, rade nedjeljom. Nije to krivnja Države (koja je često kriva za ono što bi trebala biti i za ono što ne bi), već potrošača i poslodavaca.

Potrošači nose svoj dio odgovornosti tako da potrošnjom nedjeljom potiču postojanje ponude za robama i uslugama, a odgovornost poslodavaca je, što unatoč ponudi, drže svoje objekte otvorenima. Država je sa svoje strane kroz Zakon o radu postavila okvir o nedjelji kao neradnom danu i pravu radnika na povećanu plaću ako tada radi. Zakonska zabrana rada nedjeljom u okviru Zakona o trgovini, odnosila bi se samo na trgovine, i to ne sve, i to ne stalno, što u takvoj formulaciji odmah zvuči diskriminatorno.

Neki radnici neće raditi nedjeljom, osim u sezoni, a neki hoće. Postavlja se pitanje, što ćemo s ugostiteljskim objektima, cvjećarnama na grobljima, recepcijama i kuhinjama u hotelima i restoranima, koji slobodno mogu raditi nedjeljom? Nisu li konobari i konobarice, barmeni, kuhari i kuharice isto potrebni svojim obiteljima? Zašto bi zabrana rada nedjeljom vrijedila samo za neke nedjelje u godini, a ne za sve? Ako Država polazi od želje za zaštitom radnika, zašto ga ne štiti sve nedjelje u godini, a ne samo neke? Ili je ta zaštita manje važna kada je u pitanju turizam i ekonomska isplativost?

Naravno, takva si pitanja možemo postaviti onda kada promatramo želju za zabranom rada nedjeljom kao moralnu odluku koju donosi Država. Isto tako, moramo biti svjesni da postoje radnici kojima rad nedjeljom odgovara. Riječ je o mladim ljudima koji zbog studentskih obaveza ne stignu raditi kroz tjedan pa im rad vikendom, zbog veće satnice, pomaže u financiranju studentskih obveza. Zatim ljudi koji imaju dva posla, zato što od jedne plaće ne mogu adekvatno živjeti. Zaštita radnika Zakonom o radu je apsolutna i primjenjiva na svakog radnika i stvara okvir poslovnog odnosa njega i poslodavca, dok izmjena Zakona o trgovini u smjeru neradne nedjelje je apsolutni potez državne vlasti koji nema jednak doseg na sve radnike kao što to ima Zakon o radu i baš je zbog toga problematičan.

Puno se još pitanja može postaviti na ovu temu, a suština stvari je jednostavna. Želimo li da našu potrošačku sebičnost koju iskazujemo odlaskom u trgovinu nedjeljom, Država preodgoji tako da nam to onemogući ili želimo zajedno kao društvo doći do razine svijesti o vrijednosti nedjelje, koju ćemo održati tako da se suzdržimo od odlaska u trgovinu ili ugostiteljskih objekata, bez potrebe za Državnom intervencijom? Odluka je, kao i uvijek, na nama.

[1] https://ec.europa.eu/eurostat/databrowser/view/LFSA_EWPSUN custom_839316/default/table?lang=en

[2] https://www.dw.com/bs/tko-ne-radi-nedjeljom-u-europi/a-3781352

[3] Post 2.3.

[4] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/1997_02_3_19.html

[5] Zakon o radu: https://www.zakon.hr/z/307/Zakon-o-radu

[6] Narodne novine 170/03

[7] http://www.radno- pravo.hr/userfiles/files/propisi/KOLEKTIVNI_UGOVOR_ZA_DJELATNOST_TRGOVINE_41- 98_I_79-05.pdf

[8] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2004_04_55_1251.html

[9] “Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.”

[10] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2004_04_55_1251.html

[11] Narodne novine, 87/08. i 116/08.

[12] Zakon o radu, članak 75.