Svjetski savez mladih Hrvatska u sklopu projekta Zajedno do doma, financiranog sredstvima Europske unije u iznosu od 450.725,5 kn, provodi online javnu kampanju Upoznaj me. Kampanjom se žele iznijeti i aktualizirati priče mladih osoba u sustavu udomiteljstva i udomljenih mladih osoba. U prethodna dva članka mogli ste upoznati Nikolu i Ivu, a danas vam želimo predstaviti Petru – brižnu i druželjubivu mladu djevojku.
Upoznajte ju i inspirirajte se.
Nakon neformalnog uvodnog dijela i kratkog predstavljanja Udruge i njenog rada, zamolila sam Petru da se predstavi, iznese svoje osobine, interese i načine provođenja slobodnog vremena.
Ja sam Petra[1], imam 19 godina i završila sam srednju školu za pomoćnog kuhara- slastičara, ali radim kao njegovateljica u jednom domu. To me više zanima nego kuhanje. 🙂
Volim pomagati drugima. Slobodno vrijeme volim provoditi s udomiteljicom, braćom i s ostalima u kući. Volim slušati pjesme, gledati televiziju; kuhamo zajedno. Volim gledati turske serije, a što se pjesama tiče, koja “naiđe”; meni su sve dobre. Druželjubiva sam. Volim slagati puzzle s obitelji. Evo baš jučer nije bilo lijepo vrijeme pa smo uzeli društvenu igru, slagali puzzle .
Zanimalo me kako je to odrastati u udomiteljskoj obitelji iz Petrine perspektive; kako je tekao proces prilagodbe i kakav je njen odnos sa socijalnim radnicima.
Rekla bih da je jako lijepo odrastati u udomiteljskoj obitelji. Kad smo dolazili ovdje bilo je malo čudno biti odvojen od roditelja. Dok si onako mali, ne znaš kamo ideš i hoćeš li biti na sigurnom; kroz glavu ti prođe sto pitanja. Ali kada dođeš, shvatiš da je sve vrijedilo, da imaš krov nad glavom, da nisi sam. Jako lijepo. Baš jako lijepo. Sad sam već 14 godina tu. U kući je i jedna tetina kći, druga studira u Engleskoj, tu je moj brat i još troje udomljene djece. Odgovara mi puna kuća, bar imaš nekog. Kad si sam uhvati te dosada, nemaš s kim razgovarati.
Sa socijalnim radnicima sam u dobrom odnosu, nemamo nikakvih svađa. Kada dođu, znamo popričati. Par puta sam promijenila socijalnu radnicu, ali budući da sam punoljetna trebala sam dobiti jednu novu socijalnu radnicu, no korona je to malo odgodila.
Zamolila sam ju da mi nešto više kaže o svojim prijateljima, o tome kako su oni gledali na činjenicu da je udomljena, jesu li u različitim fazama života mogli adekvatno shvatiti njenu obiteljsku situaciju i je li im ju je u konačnici netko pokušao približiti.
U osnovnoj školi je bilo još dvoje udomljenih, u srednjoj nas je bilo dosta udomljenih. Oni su na to gledali kao da smo kod svojih roditelja jer na nama nisu vidjeli da nam išta nedostaje; bilo odjeće ili hrana, bili smo tako čisti kao da smo kod svojih roditelja.
Nije im ništa “smetalo” jer ako su prijatelji, onda bi nas trebali prihvatiti kakvi jesmo.
Mislim da im učitelji nisu ništa govorili, ali nisam sigurna. Udomitelji su dolazili na sve sastanke, pa su im možda (op. školskim kolegama/prijateljima) roditelji objasnili.
Petra je spomenula kako nije sigurna bi li i sama željela postati udomiteljica pa sam ju zamolila da nam ispriča, ako zna, kako su se njeni udomitelji odlučili na taj korak, koja je bila njihova motivacija u svemu i kakav bi po njoj idealan udomitelj trebao biti.
Moja teta je rekla da je obožavala djecu. Njezina kolegica je baš postala udomiteljica i ona se tome divila i onda je i sama poslala taj zahtjev i evo ga 🙂 Idealan udomitelj bi po meni bio kao moja teta. Ona je dobra; stroga, ali pravedna, druželjubiva. Jučer se isto s nama igrala. Jako dobra teta. Ako joj trebaš nešto reći, ona je uvijek tu, bude potpora, uvijek pomaže i vidi ako nekoga nešto muči, da savjet. Rekla bih baš kao prava mama. Ako bih nekada bila negdje izvan grada, ne bi to bilo to između mene i nje kad bismo si pisale poruke ili ovako kada se vidimo svaki dan. Tako kada pričam s tetinom sestrom i spomenem da bih se preselila kaže mi “Pa što ti je?”. Nekad mi dođe želja da se preselim, ali mislim da ću teško otići. Jako sam vezana uz nju.
Petri sam čestitala na nedavnom zaposlenju, izrazila sam nadu da su joj se očekivanja ispunila jer je spomenula kako se vidi kao njegovateljica i zamolila ju da podijeli sa mnom svoja iskustva.
Dok sam pohađala srednju školu, kuhanje mi baš nije išlo pa sam s prijateljicama pričala kako bismo mogle ići za njegovateljice. Na kraju nismo, ali smo mislile poslije škole ići na taj tečaj u Čakovcu, no korona je onemogućila. Zatim smo preko udruge „Zipka“ našli dom za starije i otišle smo na razgovor. Bila sam u četvrtak i petak da vidim kako je i mogu reći da je stvarno jako zanimljivo. Neki stariji ljudi su jako pričljivi i zanimljivi. Za sada je posao jako zanimljiv, vidjet ćemo kako će dalje biti.
Nakon što je spomenula ulogu udruge Zipka zanimalo me što njoj znači udruga i mogućnost da provodi vrijeme s ostalim udomljenim mladima .
Meni je s njima jako lijepo, ne znam kako bi bilo da njih nema. Razmišljala sam: “Kakav bi svijet bio da nema udomitelja, kako bi toj djeci bilo?”
Sada zbog korone imamo sve manje i manje radionica, ali prije smo znali imati skoro svaka dva tjedna radionice. S nekim prijateljima se ne vidim često, ali kad dođemo na radionicu svi smo sretni jer smo kao neka mala obitelj. Sretni smo, družimo se, nešto izrađujemo; stvarno nam je jako lijepo.
Za kraj me zanimalo što bi Petra poručila budućim udomiteljima ili djeci koja će biti smještena u udomiteljsku obitelj.
Udomiteljima bih poručila da se ne boje kad djeca dođu; to je kao da opet postanu roditelji jer dobiju djecu, a djeca dobe nove roditelje.
Djeci bih poručila da se pokušaju uklopiti i udomiteljima da se pokušaju prilagoditi. Sva udomljena djeca znaju kako je to.
Nadam se da vas je, baš kao i mene, veselilo upoznavanje Petre. Priče poput Petrine kao i aktualnosti u području udomiteljstva, ali i samog projekta, možete pratiti na Facebook stranici projekta Zajedno do doma.
Ana Šebečić, voditeljica projekta
[1] Za potrebe osiguravanja anonimnosti, korišten je pseudonim
Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
