Svjetski Dan kulturne raznolikosti za dijalog i razvoj proglašen je 2002. godine te se od tada svake godine obilježava 21. svibnja. Početak njegovog obilježavanja usko je povezan s UNESCO-vom Općom deklaracijom o kulturnoj raznolikosti usvojenom 2001. godine.
Smatrajući kako je kulturno bogatstvo pojedine zemlje jedinstveno i kako je ono zajednička baština čovječanstva, Opća deklaracija o kulturnoj raznolikosti, iako kratka opsegom, cilja na konkretne načine očuvanja kulturne raznolikosti zemalja. U svojem se uvodu poziva na preambulu Ustava UNESCO-a (u kojoj stoji kako „Ljudsko dostojanstvo zahtijeva širenje kulture i obrazovanja s ciljem pravde, slobode i mira. To je sveta dužnost svih naroda da je ispune u duhu uzajamnog pomaganja.“), te ističe kako se „kultura nalazi u središtu suvremene debate o identitetu, društvenoj koheziji i razvoju ekonomije zasnovane na znanju“.
Odredivši tako kulturi mjesto u pitanju identiteta jedne zemlje, ali i pojedinca, sama je kultura postala opipljivija, praktičnija i važnija u svakodnevnom životu.
Naslovi poput: „Poljska slavi 100 godina neovisnosti, izolirana i rastrgana podjelama“, „Posjetili smo Hrvate u Mađarskoj; evo kako žive“ ili „Ovo sigurno ne znate o Havajima“[1] mogu biti samo naslovi, ali oni zapravo sadržavaju otisak jedne kulture koja ne postoji nigdje drugdje na svijetu. I koja je, samo zbog te činjenice što je neponovljiva, vrijedna čuvanja.
Koja je uloga kulturne raznolikosti u dijalogu i razvoju?
Kako bi dvije strane mogle biti u dijalogu ili ostvariti „ja-ti“ odnos, od presudne je važnosti uzajamno spoznavanje jedinstvenosti obje strane. Kako to vrijedi za čovjeka, isto vrijedi i za dvije različite kulture. Nažalost, imamo više nego dovoljno primjera kroz povijest ukoliko zemlje ostanu u „ja-ono“ odnosu.
Ulaganje vremena u edukacije o različitim kulturama, susrete s njihovim pripadnicima, razne medijske sadržaje koji su svakoga dana sve dostupniji i sl. neki su od načina stvaranja kvalitetnog odnosa s drugom kulturom, ali i s vlastitom.
Nakon uspostavljenog kvalitetnog dijaloga te postajući osjetljiviji na jedinstvenost svake kulture, posljedično možemo govoriti o njihovom razvoju. Tada se gotovo automatski pitamo: Što možemo bolje napraviti? Što bi bilo dobro očuvati za buduće naraštaje? Kako se autentičnije prezentirati gostima?
Onda kada se pojedinac poistovjetio sa svojom kulturom, kulturni identitet dolazi do punog izražaja.
Na kraju možemo zaključiti kako bez priznanja jedinstvenosti jedne kulture ne možemo govoriti ni o dijalogu ni o razvoju. Te se tri stavke međusobno prožimaju, ali bez tog prvog koraka koji se mora dogoditi na razini osobe, ne može se konkretno krenuti dalje već sve ostaje na deklaracijama, popisima ili zakonima. Oni sami po sebi nipošto nisu loši, ali samo oni su nedovoljni u svakodnevnomu životu.
Što svatko od nas može učiniti kako bi s drugom i vlastitom kulturom ušao u „ja-ti“ odnos?
Riječ je o malim stvarima. U vremenu kada je naći vrijeme za u miru pročitati novine s kvalitetnim sadržajem postalo luksuz, ne možemo postavljati previsoke granice. Možda je dovoljno upisati vlastito prezime na Acta Croatica i vidjeti gdje će nas to odvesti. A nije ni na odmet potruditi se informirati o različitim kulturama koje nastanjuju mjesto u kojemu živimo. Ne moramo poznavati sve zastave svijeta kako bismo bili sigurni da uvažavamo i poštujemo drugu kulturu, ali možemo zadržati stav otvorenosti za nove i neprocjenjive susrete. Ipak, što više upoznajemo drugoga, korak smo bliže sebi.
[1] Navedeni naslovi članci su Jutarnjeg lista i tportal.hr
