„Važnija mi je moja savjest negoli govori cijeloga svijeta“ kazao je jednom prigodom Ciceron. Njegov sunarodnjak Polibije ustvrdio je kako je savjest najokrutniji tužitelj „koji prebiva u srcu svakog čovjeka“ pa i ne čudi zašto smo često put u životu iskusili grižnju savjesti. Po Andriću je „muka nemirne savjesti jedino istinsko stradanje“ na ovomu svijetu, s čime bismo se mogli složiti jer o savjesti uvijek govorimo u glagolima (ona proganja, peče, muči nas…) i pridjevima (čista, nemirna), dajući joj određeni subjektivitet. Ona to i zaslužuje kao jedinstvena ljudska osobina, kao istovremeno i naša savjetnica, ali i zlopamtilo (za naše dobro). Savjest je onaj naš unutarnji moralni kompas, smjerokaz na olujnoj životnoj plovidbi s brojnim sirenama i otvorenim morima i tek ponekim pristaništima.
Čovjekovo dostojanstvo proizlazi iz njegova postojanja. Čovjek je vrijedan per se, bez obzira na tjelesne ili umne prednosti ili nedostatke. Svako ljudsko biće je jedinstven, neponovljiv, nespoznatljivo složen, a opet gotovo savršeno „uštiman“ sustav i jedina životinja koja ima sposobnost samospoznaje. Čovjek u zrcalu spoznaje kako vidi sebe, ali dupin ili mačka nemaju tu sposobnost. Čovjekova kognitivna i duhovna inteligencija nadaleko nadmašuju bilo koji organizam na zemlji. Savjest je, dakle, doista neprocjenjivo, neusporediva čovjekova osobitost koja, kao takva, zaslužuje institut priziva savjesti, prava pozivanja na savjest u odbijanju izvršavanja etički nam dvojbenih postupaka.
Pravo na priziv savjesti temeljno je ljudsko pravo, zaštićeno Ustavom Republike Hrvatske, Općom deklaracijom o ljudskim pravima, Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Kodeksom liječničke etike i deontologije, a donedavno i u Hipokratovoj zakletvi, u kojoj je stajalo: „Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda.“ Čak se i u promijenjenom, skraćenom tekstu te zakletve iz 1948., poznate kao Ženevska zakletva, jamči: „Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima čovječnosti.“
Institut priziva savjesti usko je povezan s pravom na informirani pristanak odnosno pravom bolesnika (pacijenta) na drugo mišljenje prije izvođenja medicinskih postupaka, a do izražaja najčešće dolazi u pitanjima eutanazije i pobačaja. Osoba nad kojom se izvodi određeni postupak trebala bi, shodno ovom pravu, biti u potpunosti obaviještena i poučena o prednostima i nedostacima, kao i mogućim neželjenim posljedicama („negativnim implikacijama“) samoga postupka. Osoba bi tada odluku mogla donijeti oslanjajući se na osobni sustav vrijednosti (ili po Aristotelu, poredak vrlina), a bez pritiska okoline ili medicinskog osoblja.
Ako želiš saznati više o samim institutima priziva savjesti i informiranoga pristanka, kao i načinima njihove primjene i uklapanja u medicinsku praksu, pridruži nam se na našem Facebook profilu ili Youtube kanalu, na kojima će se 14. i 28. svibnja izravno prenositi paneli. Više informacija pronađi na Facebooku, LinkedInu ili Instagramu. Veselimo se tvojem sudjelovanju!
Dominik Tomić
