Teška magla prodrla u zalazak,
tjerajući sunca zadnje niti,
najavljujući radosti odlazak:
sad je čovjeku smrću se oviti.
I tišina je otjerala zadnje glase,
tek drveće ožalošćene grli:
tek grane nara crnilo krase,
i glazba više iz pjesnika van ne hrli.
Sumornom je šutnjom sve ovijeno,
samo grane što za ruke se drže
šaptom bude nadu: nije izgubljeno!Iz mraka se tek svjetlost uzdić može.
Još danas ostajem ovijena šutnjom,
polegnuta u maglu i utjehu suhog lista.
Sve dok sutra ne probudi me slutnja:
u tišini teškoj, samo je ljubav čista.
