“… Način života svojih bolesnika odredit ću na njihovu korist po svojim silama i po svojoj savjesti i čuvat ću ih od opasnosti i od štetnosti. Nikome neću dati smrtonosan lijek, pa ni onda, ako me za to zamoli, niti ću mu za to dati kakve upute. Isto tako neću dati ni jednoj ženi sredstvo za pobačaj. Živjet ću čisto i pobožno i izvršavati svoje umijeće…”
iz Hipokratove zakletve
U najnovijoj Bioetičkoj petici mogli ste pročitati vijest o nedavnom odobrenju zakona o dekriminalizaciji eutanazije u španjolskom Senatu. Za potpuniji kontekst važno je imati na umu dvije činjenice: prvo, palijativna skrb u Španjolskoj dostupna je tek polovini bolesnika kojima je potrebna i drugo, zakon sadrži amandman o mogućnosti eutanazije na bolesnikov zahtjev bez savjetovanja s članovima obitelji, čime se krši pravo na informirani izbor i zatire pravni institut priziva savjesti. Protivnici zakona u Senatu izrazili su sumnju u samu ustavnost zakona te naznačili kako bi njegovo izglasavanje otvorilo prostor „industriji smrti“, što je etimološki zanimljiv izbor riječi. Industrijom su, naime, stari Latini označavali „radi(š)nost“, a euthanasíom stari Grci „laku smrt“, „dobar Thánatos“, pa se spoj industrije i smrti etimološki čini opravdanim, a sociološki sve izvjesnijim.
U govoru o eutanaziji treba razlikovati nekoliko podjela eutanazije. Dok se pasivna eutanazija odnosi na uskraćivanje aparata ili lijekova za održavanje bolesnika na životu („prepuštanje umiranju iz milosrđa“), aktivna eutanazija je, prema Hrvatskom jezičnom portalu, „aktivno sudjelovanje liječnika u bezbolnom prekidu života pacijenta dodavanjem smrtonosnih kemijskih sredstava“.
U hrvatskom kaznenom pravu (aktivna) eutanazija poznata je i pod terminom „usmrćivanje na zahtjev“ (prema čl. 94 KZ RH). Uz aktivnu i pasivnu treba razlikovati i dobrovoljnu, nedobrovoljnu i eutanaziju protiv volje, pri čemu je nedobrovoljna eutanazija počinjena bez izričitog pristanka osobe, no temeljeći se na pretpostavljenoj volji pojedinca za okončanjem svoga života, dok je eutanazija protiv volje izvršena na prijevaru, uz upotrebu sile ili na bilo koji drugi način protivno volji bolesnika.
Tu je i potpomognuto samoubojstvo, ranije poznato pod terminom „pomaganje u samoubojstvu“, koje se ne odnosi na medicinski prekid života, već na poticanje ili pomaganje u izvršavanju samoubojstva, bilo nabavljanjem sredstava bilo davanjem uputa. Pod pojmom „eutanazija“ većinom se misli na aktivnu i pasivnu eutanaziju i toga ćemo se, radi jednostavnosti, u ovom osvrtu i držati.
Sve do završetka Drugog svjetskog rata, dok je u zapadnoj filozofiji i pravnoj misli prevladavalo prirodno pravo, samoubojstvo se smatralo ne samo nemoralnim, nego i protupravnim činom, kao što je i danas slučaj u pravnim sustavima većine svjetskih država. Empirizam, utilitarizam, nihilizam i egzistencijalizam utrli su put svojevrsnom zapadnjačkom „Sangerovskom obratu“ (bio)etičke doktrine o samoubojstvu, pri kojem je tzv. doktrinu dvostrukog učinka Tome Akvinskog (negativni učinci smiju biti samo nenamjerne usputne posljedice) zamijenila tzv. etika kvalitete života Petera Sangera, prema kojoj se „svetost“ (nepovredivost) života zamjenjuje njegovom kvalitetom. Ljudsko dostojanstvo više nije određeno cijelim njegovim trajanjem, od začetka do prirodne smrti, već je određeno razdobljem „kvalitetnog života“, konceptu koji ostavlja mogućnost različitih tumačenja. I dok bioetika sve više „naginje“ Sangerovoj doktrini, državna zakonodavstva zasad su i dalje oprečna dekriminalizaciji eutanazije.
Unatoč tomu što eutanaziju, u medicinskom smislu, spominje još Francis Bacon u XVII. st., ideja eutanazije kao raširene medicinsko-deontološke prakse „proizvod“ je našeg stoljeća. Tako je još 1902. njemački biolog i „otac ekologije“ Ernest Haeckel tražio ozakonjenje i provedbu eugeničke eutanazije – usmrćivanje gubavih, bolesnika s rakom i duševnih bolesnika. Tu zamisao zastupali su u svojoj knjizi Dopuštenje uništenja životno nevrijednog života (njem. Die Freigabe der Vernichtung lebensunwerten Lebens) u Njemačkoj pravnik Karl Ludwig Lorenz Binding i psihijatar i eugeničar Alfred Hoche, sudionik tzv. T-4 programa (Aktion T4, programa eutanazije protiv volje) u Trećem Reichu.
Godine 1922. Sovjetski Savez uveo je nekažnjivost eutanazije. Iako je naredba povučena još iste godine, 117 djece s neizlječivim bolestima bilo je streljano. Nizozemska i Belgija prve su države koje su tijekom 2002. ozakonile eutanaziju, a do danas su to još učinile Luksemburg, Kolumbija i Kanada te prije nekoliko dana i Španjolska. Sve je izglednije da će i Novozelandski parlament, nakon što su Novozelanđani na referendumu u listopadu 2019. gotovo dvotrećinskom većinom pozdravili donošenje Zakona o izboru završetka života (engl. End of Life Choice Act), legalizirati eutanaziju. Premda zagovornici eutanazije nailaze na sve veću podršku nevladinih i međunarodnih organizacija (pr. Svjetske medicinske organizacije), pa i rastućeg broja (zapadnih) država, njezino šire ozakonjenje teći će mnogo sporije nego u slučaju pobačaja.
Ono što opravdano uznemiruje (bio)etičare, pravnike, filozofe, političare, novinare, teologe, ali i ljude svih ostalih struka jesu mogućnosti njezine zloupotrebe, neke od kojih su već sa sobom uzrokovale i prve žrtve eutanazije protiv volje. Najpoznatiji primjeri, iscrpno popraćeni u svjetskim medijima, jesu usmrćivanje jedanaestomjesečnog Charlieja Garda i dvadesetomjesečnog Alfieja Evansa, obojice britanskih državljana, protivno volji njihovih roditelja i uz snažno protivljenje javnosti iskazano predstavkama, prosvjedima i dobrotvornim akcijama u korist roditelja.
Nije li zastrašujuće što je Visoki sud za obitelj Ujedinjenog Kraljevstva presudio kako Charlijev premještaj u bolnicu u SAD-u, odobren posebnim amandmanom američkog Kongresa i podržan od predsjednika Trumpa i potpredsjednika Pencea, „nije u djetetovu interesu“, a slično obrazloženje potvrdio je i Europski sud za ljudska prava? Unatoč tomu što je 83 tisuće donatora osiguralo troškove liječenja i što su Sjedinjene Države ponudile svu potrebnu bolničku njegu, a papa Franjo vatikansko državljanstvo i liječenje u Dječjoj bolnici Djeteta Isusa u Rimu? Nije li pomalo orvelijansko razdvajanje Toma Evansa i Kate James od njihova sina Alfieja na zahtjev bolnice u Liverpoolu u trenutku kada mu je nekoliko engleskih bolnica ponudilo liječenje?
Ponad svega, dva pitanja ostat će visjeti u zraku. Prvo, tko će imati pravo odlučivati dokad je nečiji život vrijedan življenja? I drugo, zašto dekriminalizaciju eutanazije i potpomognutog samoubojstva ne bi slijedila i dekriminalizacija samoubojstva? Jer, kad se jednom započnu brisati granice između života i smrti, obično je smrt ta koja će popuniti prazan prostor. Smrt, naime, ne zahtjeva borbu – inercija joj odgovara. Smrt je neodgodiva, ali i bezbrižna – ne zahtijeva brigu. Život je taj za koji moramo vojevati, a čovjek biće koje se „bori i brine“, kako kaže Charles Habib Malik. Zašto ne bismo preusmjerili naše napore ka pružanju cjelovite zdravstvene skrbi svim potrebitima, i palijativne i psihološke i svake druge, poštujući time dostojanstvo njihove osobe bez obzira na težinu njihova zdravstvena stanja? Možemo li, u konačnici, doista lišiti život trpljenja i boli?
