Povodom obilježavanja Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom, Svjetski savez mladih Hrvatska organizirao je projekciju filma Lijepo mi je s tobom, znaš, redateljskog prvijenca Eve Kraljević. Film ćete moći pogledati od 21. ožujka do 28. ožujka putem platforme Vimeo. Preporučamo da ga gledate u nedjelju, 21. ožujka u 20 sati jer nakon projekcije filma slijedi razgovor s Evom Kraljević, koja realizaciju filma ostvaruje u čak četiri uloge: autorice, redateljice, snimateljice i „glumice“. Razgovor će se održati nakon projekcije filma, odnosno u 21 sat putem aplikacije Zoom. Odgovarajući na različita pitanja autorica će otkriti detalje u vezi s idejom filma, kao i njegovim nastankom.
Eva Kraljević diplomirala je filmsko snimanje na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Kao snimateljica radila je na desetak kratkih, deset srednjometražnih i dugometražnih dokumentaraca, TV drama i reportaža, namjenskih filmova i glazbenih spotova. Godine 2009. osvojila je nagradu za kameru na bienalnom filmskom festivalu FRKA (ADU) s filmom Danijel. Film Lijepo mi je s tobom, znaš nagrađivan je na ZagrebDox 2015. godine HT nagradom publike, na Sarajevo Film Festivalu 2015. godine nagradom EDN Talent Grant te na Liburnia Film Festivalu 2015. godine, također nagradom publike.
O ideji bilježenja trenutaka sa svojom sestrom Mijom razmišljala je u ranim godinama dramske akademije, potaknuta Mijinom osobnošću. Sveukupnoj kvaliteti filma doprinijeli su i Mijina karizma te prirodni talent za glumu:
Mia mi je uvijek bila komična i duhovita i voljela sam zapisivati njene zezancije što je onda preraslo u bilježenje slikom, kroz kameru. Istodobno, na nekoj podsvjesnoj razini, morala sam ispričati našu, svoju priču i ta me potreba zapravo proganjala dosta dugo, dok na kraju nisam počela razmišljati o filmu. Mia je totalna performerica i uživa u pažnji, obožavala je snimanje i tu našu igru. Puno puta je pogledala film, jako ga voli i često samu sebe citira.
Nakon 5 do 6 godina snimanja bez plana, Eva se odlučila obratiti producentici Dani Budisavljević. Izvrsno je što je odlučila poduzeti taj korak jer danas imamo priliku pogledati film čija je poruka pokazati da život s Mijom nije turoban, kao što su mnogi mislili. Prema reakcijama ljudi koji su pogledali film, Eva je zasigurno uspjela razbiti predrasude o „turobnosti“ obiteljskog života s osobom koja ima Downov sindrom i to s ponosom ističe:
Po reakcijama publike čini se da je poruka puno. Ja svakako nisam svake bila svjesna kad sam film radila. Primarna poruka bila je pokazati da naš život s Mijom nije turoban kao što su ljudi najčešće mislili, i posljedično tome nas sažalijevali. To me užasno me nerviralo i imala sam potrebu pokazati veselu stranu naše svakodnevice. Toliko sam bila opsjednuta time da pokažem humor i ljepotu našeg suživota, koje je zaista bilo puno, da sam se zapravo – sama pred sobom – bojala otvoriti i onoj teškoj strani našeg odnosa. Naprosto sam podsvjesno odbijala percipirati taj aspekt našeg odnosa. Ta neka svijest se zapravo počela pojavljivati, otvarati tek nakon sto je film završen – kad je krenuo u svoj samostalan život.
Snimanje filma Eva je započela s 21 godinom, a završila nakon dugih 10 godina. Tijekom tog razdoblja naučila je mnogo o životu, odnosima, pa i snimanju, odnosno procesu stvaranja dokumentarnog filma. Gledajući film imamo dojam da se priča odvija sama od sebe, što se, naizgled, čini kao nerazrađen scenarij. No, on je itekako razrađen, a dojam da se priča odvija sama od sebe dobivamo zato što su se situacije koje se događaju unutar scena većinom neplanski odvijale:
Odvijanje priče podrazumijeva da je netko tu priču slagao, a to je u filmu scenarij. Kod nas se ta razrada, to slaganje priče, odvijalo u procesu montaže. U početku sam snimala sve meni zanimljive trenutke s Mijom. Kad smo jednom krenuli montirati počeli su i dugi razgovori s briljantnom montažerkom Hrvoslavom Brkušić, koji su po meni bili ključna faza ovog filma. Kroz taj sam proces uviđala koje su nam još scene potrebne da priču ispričamo, pa sam ih paralelno snimala, “išla” baš po njih. Primjerice, znala sam da mi treba scena u kadi jer sam njome željela zaokružiti naše odrastanje. Znala sam da u filmu treba biti puno maženja jer je naš odnos jako taktilan, znala sam da ta taktilnost treba biti gotovo hermetična jer me naša bliskost, isprepletenost zapravo istodobno i gušila. Jednom kad sam odlučila da se u filmu želim baviti samo našim odnosom, a ne ostalim Mijinim odnosima, ili ostalim dinamikama unutar obitelj, tada je zapravo nastao scenarij koji smo onda Hrvoslava i ja plele u montaži.
Valja naglasiti da je film Lijepo mi je s tobom, znaš prije svega „priča o sestrinskom odnosu“, navodi Eva:
Svaki je slučaj sindroma Down drugačiji, neki su puno teži od Mijinog, neki lakši i zato sam jako pazila da ni na koji način u filmu, stilski ili sadržajno, ne progovaram o Downovom sindromu kao takvom. Zapravo je svejedno koja je Mijina službena dijagnoza, bitno kako je ta različitost percipirana od društva i kako nas je to odredilo, kako je to utjecalo na nas, na mene, koja pričam priču. Meni je ovo film o sestrinskom odnosu, o sramu i krivnji koje često osjećamo prema nama bliskim ljudima, o nježnosti, ljubavi, igri. Ali i o svim onim stvarima o kojima nisam bila spremna progovarati u filmu, o svemu što tada nisam bila spremna samoj sebi priznati i posljedično tome filmom izraziti.
Jedan od uvjeta za valjanu inkluziju osoba s Downovim sindromom je podizanje svijesti o raznim vještinama i znanjima koje one posjeduju, a kojima mogu itekako doprinijeti društvu. Trebamo krenuti od vlastitih predrasuda, na što nas ovaj film svakako potiče:
Sigurna sam da je naš film pomogao u tome da ljudi koji ga gledaju izlaze iz kina s novim iskustvom i promijenjenim stajalištima, nadam se i predrasudama. Ali meni ovo nije film koji problematizira tematiku Downovog sindroma, nikad mi nije bila ni namjera raditi film o tome jer ne mogu pričati o univerzalnom iskustvu života s osobama s Downovim sindromom.
Za kraj, pitali smo Evu misli li da su osobe s Downovim sindromom valjano integrirane u društvo:
Poslodavci i dalje većinom nisu otvoreni prema zapošljavanju osoba s drugačijim fizičkim/mentalnim potrebama, gradovi i dalje uglavnom nisu prilagođeni kretanju osoba u kolicima, zastupljenost osoba s drugačijim potrebama u strukturama vlasti i dalje je gotovo nikakva – otud sve kreće. Ne bih izdvajala osobe sa sindromom Down od ostalih osoba s drugačijim potrebama, čini mi se da su „Downovci“ čak i dosta medijski zastupljeni u odnosu na druge osobe s drugačijim potrebama. Meni je važna inkluzija svih osoba koje imaju drugačije potrebe od ovih koje imamo mi, naoko zdravi ljudi, s naoko uobičajenim potrebama.
Obogaćeni i motivirani porukom i idejom filma, pridružite se 21. ožujka u 20 sationline projekciji filma Lijepo mi je s tobom, znaš. Sva pitanja, na koja vas je potaknuo ovaj članak, i na koja će vas potaknuti gledanje filma, imat ćete priliku postaviti Evi odmah nakon projekcije, u 21 sat. Razgovarat ćemo putem aplikacije Zoom i tako zajedno obilježiti Svjetski dan osoba s Downovim sindromom. Prijaviti se možete putem prijavnog obrasca na linku.
