Svake se godine, počevši s 1999., kada je UNESCO donio odluku o proglašenju 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika, prisjećamo važnosti vlastitoga materinskoga jezika. Tim danom započinje i manifestacija Mjesec hrvatskoga jezika. Nju je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje započeo 2013. godine s nakanom obilježavanja priznanja hrvatskoga jezika kao 24. službenog jezika Europske unije. Stoga u nadolazećim danima promišljamo o njegovu značenju za hrvatsku narodnost i identitet. Kao zadnji dan manifestacije simbolično je odabran 17. ožujak, dan kada je 1967. objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Prepoznavajući važnost obilježavanja Međunarodnog dana materinskoga jezika te Mjeseca hrvatskoga jezika, u nastavku želim iznijeti nekoliko promisli o jeziku i njegovim obilježjima.
Čovjek je biće jezika, a „jezik je kuća bitka“, tvrdio je Heidegger. Svatko ima sposobnost govora i pisanja, no ne vlada svatko jezikom. Riječima izražavamo svekoliku kompleksnost i neuhvatljivost naših misli. Kako bismo vladali jezikom i razumjeli semantičke nijanse koje razlikuju riječ od riječi, tu sposobnost valja usavršavati i njegovati, a preduvjet za to jest poznavanje obilježja i svojstava vlastitoga jezika.
Prve riječi usvajamo u obiteljskom okruženju, a posebno značenje za dijete ima majčin govor, stoga se idiom koji usvajamo u najranijoj dobi bez svjesnog učenja naziva – materinskim. U užem smislu, materinski je jezik onaj jezik koji prvi naučimo. Zbog sve većeg utjecaja urbanizacije i pustoši naših brojnih sela i naselja, neki organski idiomi, odnosno mjesni govori, nestaju. To je velik gubitak za riznicu hrvatskoga leksika te hrvatskoga identiteta u cjelini. Bogatstvo dijalekata u hrvatskome jeziku znači velik broj varijacija i kombinacija riječi istog i/ili sličnog značenja, što nam govori o znatnom utjecaju stranih jezika. No, isto tako, brojne varijacije neminovno razotkrivaju kreativan jezični potencijal hrvatskoga naroda. Taj je potencijal, nasreću, pohranjen i razvijan u bogatoj hrvatskoj dijalektalnoj književnosti.
Iz te bogate riznice hrvatske dijalektalne književnosti izdvajam Jesenski veter, pjesmu utemeljitelja modernog kajkavskog pjesništva, Frana Galovića.
Najempot naglo, kak da bi kaj zrušil,
V noči se je odnekud k nam zabušil
I obišel je klet,
Ves razpotan i spet,
Zaletel se je, stal,
Kam dale? Neje znal…
Mi poslušamo… Vre na kraj brega tam
Čez pola ide, a ne zna kud i kam.
Mir je v kleti,
Temno sveti
Lampica. Mošt nam curi
V čeber. Kočnica skeči.
Prešpan pritišče
Grozdje i stišče.
Moral bi stati,
Mošta zlejati,
a ne če mi se, tak sem pospan…
Još samo malo – vre bo zlejan,
Baš nekak lepo tenko curi…
Striček popeva,
Peč se razgeva…
Za čas nazaj nas veter zbudi.
Povodom obilježavanja sjećanja na „lik i djelo“ Frana Galovića, od 1994. godine održava se višednevna manifestacija Galovićeva jesen. U sklopu te manifestacije, od 1997. godine dodjeljuje se i nagrada Fran Galović za najbolje djelo na temu zavičaja i/ili identiteta, stoga potičem sve mlade pisce da već sada započnu s pripremama za iduću Galovićevu jesen.
Jezik je temelj očuvanja nacionalnog identiteta. „Po njemu si sve što jesi“, reče Petar Preradović u svojoj pjesmi Rodu o jeziku. Kako bismo očuvali „ono po čemu jesmo“, temelj našega identiteta, nastojimo čuvati jedinstvenost i obilježja vlastitoga jezika i zahvalimo našim majkama za „najlipši jezik na svitu“. Neka nas, stoga, Međunarodni dan materinskoga jezika i Mjesec hrvatskoga jezika na to potaknu.
