Viktor Frankl bio je austrijski psihijatar. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je zatočenik koncentracijskog logora u kojem je doživio razne strahote. Za razliku od mnogih koji su stradali u logoru, Frankl je preživio te je svoja promišljanja o svemu što mu se događalo i što mu je pomoglo da izdrži u nemogućim uvjetima izrazio u brojnim knjigama i esejima te je sve to pretočio u psihoterapijski pravac koji je pokrenuo – logoterapiju.
Osvrnimo se kratko na Franklova promišljanja i zaključke. Ono što je veoma interesantno su njegova shvaćanja dostojanstva i ljudskog života do kojih je došao upravo u trenutku kada je njegov život bio doveden u pitanje i kada je bio u neizmjernoj opasnosti. Moglo bi se reći da ponekad najbolje shvaćamo neke stvari kada shvatimo da ih možemo izgubiti.
Frankl se od mnogih mislioca svoga vremena najviše razlikuje upravo u slici čovjeka. Dok su, primjerice, Freud i mnogi njegovi sunarodnjaci čovjeka vidjeli isključivo kao nagonsko biće, Frankl ga je shvaćao primarno kroz njegovu duhovnu dimenziju. Frankl nije negirao sliku čovjeka kao biće s fizičkim i psihološkim karakteristikama već je takvu sliku čovjeka dopunio upravo s isticanjem onog duhovnog što je smatrao specifično ljudskim i osobito vrijednim u čovjeku (Frankl, 2010; Frankl, 2017). To je vrlo bitno jer, za razliku od svega onoga fizičkog i psihičkog u čovjeku, duhovno ne može stradati te upravo prihvaćanje duhovne dimenzije čovjeku daje cjelovitost.
Koncentracijski logor kroz koji je Frankl prošao upravo je primjer ne-prihvaćanja slike čovjeka i ljudskog dostojanstva kakvu je Frankl promicao. Zatvorenike u logoru se nije smatralo ni cjelovitim osobama niti ljudima s dostojanstvom već se smatralo da nemaju vrijednost te da ih se može maltretirati i ubiti ako je to u interesu države, režima ili ideologije. Jednom kada se takav pogled prihvati, lako je pronaći opravdanje i za najstrašnije zločine koji su se tamo događali.
Koncentracijski logor nije jedini primjer kršenja ljudskog dostojanstva. Takvih primjera je u povijesti beskonačno mnogo. Slično je bilo, primjerice, i s robovima. Nije ih se gledalo u cjelovitosti već ih se reduciralo na jednu karakteristiku kao što je rasa te se na njih gledalo kao na stvari koje se mogu kupiti i prodati te koje moraju činiti sve što je u interesu njihovog vlasnika.
Shvaćanje čovjeka kao cjelovitog bića s fizičkom, psihičkom, duhovnom, socijalnom, emocionalnom i svakom drugom dimenzijom je preduvjet za prihvaćanje čovjeka u njegovoj cjelovitosti. Frankl je opisivao ljudsko dostojanstvo kao neotuđivu i beskonačnu vrijednosti koja se ne može čovjeku oduzeti i koju ne zaslužujemo već je imamo samo zato jer smo ljudi.
Interesantan je i Franklov pogled na slobodu. Frankl nije gledao čovjeka kao na objekt koji je uvjetovan nečim izvanjskim već je smatrao da se čovjeku, čak i u najgorim uvjetima, ne može oduzeti krajnja sloboda da odabere kako će pristupiti odnosno odgovoriti na situaciju u kojoj se našao (Frankl, 2010). Iz toga proizlazi da je Frankl vjerovao u čovjeka kao biće sa slobodnom voljom koje može u svim okolnostima odabrati ono što smatra da je najbolje. Jedino unutarnja sloboda je istinska sloboda jer je svaka druga sloboda uvjetovana okolnostima što znači da nije u potpunosti sloboda. Istinska sloboda može doći jedino iz duhovnog i iz čovjekove slobodne volje.
Iz svega navedenog proizlazi da je Frankl čovjeka gledao kao subjekt. To je iznimno bitno jer se upravo u koncentracijskom logoru čovjeka tretiralo kao objekt koji nema slobodnu volju, talente, interese, vrline i sve ostalo što čini osobnost. Slični, manje drastični, primjeri objektivizacije čovjeka pojavljuju se i u suvremenom društvu – od tretiranja čovjeka kao nešto što treba biti isključivo gospodarski korisno pa sve do gledanja čovjeka kao na seksualni objekt.
Stavljanje čovjeka na prvo mjesto prvi je korak u borbi protiv gotovo svih kršenja ljudskih prava, od neisplate plaće za rad pa sve do strahota koncentracijskog logora, stoga je bitno zapamtiti koliko je prihvaćanje ljudskog dostojanstva i njegove vrijednosti bitno i koliko se za to isplati boriti.
Literatura:
Frankl, Viktor (2010). Čovjekovo traganje za smislom. Zagreb: Planetopija.
Frankl, Viktor (2017). Bog kojega nismo svjesni. Zagreb: Svijetla točka.
