Umjetnost postoji u raznim oblicima, a jedan od tih oblika je kovanje. Ivan Dadić je to prepoznao te u svom radu ne zanemaruje ljepotu djela. Ovaj intervju daje uvid u njegov rad te će vas sigurno inspirirati.
Zašto naziv Poema Incudis?
Naziv „Poema Incudis“ na latinski znači „pjesma nakovnja“. Smatram da postoji posebna poetika u kovačkom činu stvaranja. Kada vatra bukti i iskre viju na sve strane, kada čekić u mojoj ruci „pjeva“ s nakovnjem i pomiče užareni metal u oblike koji su se začeli u mom umu, to je poetika. Poseban je osjećaj takve kreacije i sve ti elementi spojeni u jedan čin odišu poezijom.
Opus stvari koje izrađujem je zbilja velik. Unutar njega ima od sitnih stvari kao što su utezi za papir ili privjesci za ključeve sve do velikih i težih stvari poput kovanih ograda te raznih noževa. Moglo bi se to svesti na dvije kategorije: ornamenti i oštrice. Kovanjem se, kao hobijem, bavim već petnaest godina, a zadnjih nekoliko godina sam se ozbiljno toga uhvatio. Znanje koje sam prije sakupljao i projekte koje sam kontemplirao sada pretvaram u djelo.
Kako ljudi reagiraju kad im prvi put kažeš da se baviš kovanjem?
Taj zanat je oduvijek bio tajanstven. Ljudima je budio zanimanje i maštu. Danas treba ljudima malo vremena da uopće shvate što to znači, ali kada shvate, te kada prestanu gledati na kovača kao neku rijetku životinju, onda se mnogo ljudi oduševi s time. Uvijek ih pozivam da posjete moju radionu i sami posvjedoče ljepoti kovanja te zamahnu koji put čekićem.
Kažu ljudi: “Ne igraj se s vatrom!“. To što ti radiš, naravno, nije igra. Kakvo je tvoje iskustvo rada s vatrom?
Vatra je, kao i mnoge stvari u životu, veoma opasna, ako se ne održava u balansu i umjerenosti. Kada je kontrolirana tada se možemo grijati njome ili roštiljati, a kada je van kontrole ona može progutati sve oko nas.
Kovačka vatra je malo posebnija jer pleše po rubu nekontroliranoga kako bi se postigle više temperature. Ona se hrani zrakom i zahtjeva posebno uređenje kako bi se održavala optimalna atmosfera. To i jest svojevrsna igra i umijeće kojem treba pristupiti s velikim poštovanjem.
Što ti je najizazovnije u tvom radu?
Kad bih baš morao odabrati jedan izazov, onda bi to bio izrada dugih oštrica. Za mene su mačevi oduvijek simbolizirali viteštvo, obranu zavičaja i sve ono časno čemu čovjek treba težiti. Isto kao što je mač simbolično kompleksan, tako je i njegova izrada kompleksna i zahtjevna. Mač je vrhunac kovačkog zanata. Prema tom vrhuncu se polako i strpljivo penjem.
Višeslojni „damascus“ čelik je također izazovna stvar jer je dovoljna jedna mrljica nečistoće između slojeva čelika koja može uništiti čitavu oštricu. Da bi se te greške izbjegle zbilja je potrebno mnogo pažnje i pedantnosti, ali rezultati na kraju vrijede svakog truda.
Za kovanje je sigurno potrebna koncentracija, ali i inspiracija. Što tebe inspirira?
Inspiraciju crpim iz povijesnih izvora i prirode. Ljepota šume uvijek napaja moju maštu i ono što se u mašti rodi filtriram kroz povijesno iskustvo gdje se odbacuje ono pretjerano i beskorisno, te se uzima ono korisno i praktično.
Naravno, čitanje mora biti jedan od temelja svakog stvaralačkog rada. Često se krijepim s vrela Tolkiena, I. B. Mažuranić, starih saga poput Beowulfa i novijih epova poput Chestertonove Balade o Bijelom Konju. Sada je u kovačkom svijetu, a i općenito, popularno pribjegavati u raznovrsne nordijske kulture. To je jedan predivan i zanimljiv svijet, ali mene više inspirira povijest i tradicionalni motivi iz Hrvatske. Kroz svoj rad želim naše legende i povijesne događaje prenijeti i ovjekovječiti u metalu.
Nedavno si održao svoj prvi tečaj kovanja! Kako si se odlučio na to?
Nekoć su stari majstori zadržavali znanje za sebe. Činili su to zbog velike konkurencije i zbog toga što su mogli preživjeti jedino ako su se isticali nečim posebnim. To je nešto sasvim normalno, ali prevelika sebičnost nije učinila ni njih niti nas plemenitijima i pametnijima. Zbog toga je mnogo znanja nepovratno izgubljeno i današnji majstori moraju nanovo otkrivati drevne metode. Odlučio sam se na podučavanje jer je prijenos znanja jedina mogućnost da ono što sam ja usvojio ne bude izgubljeno te da se nastavi dalje.
Isto tako strašno volim kada se ljudi zanesu tim novim znanjem i kada sami izrade neke fantastične stvari, iako se prvi put susreću s time. Volim kada očevi s djecom dođu, što sam doživio po sajmovima i Noći muzeja, te kada zajednički malo kuckaju. To uvijek stvori jednu svezu između njih i biva iskustvom kojeg djeca uvijek pamte. Upravo taj izraz na njihovim licima mi je nešto najljepše što sam doživio u ovom zanatu.
Kako bi opisao svoj doživljaj tog tečaja?
Evo, na zadnjoj radionici svatko je imao svoj nakovanj i svoj plan što će izraditi. Prvo sam ih učio osnovnim tehnikama i onda smo ubrzo krenuli na pravo stvaralaštvo. Svakome sam pomagao i usmjeravao tamo gdje je trebalo i svi smo se dobro zabavili što je zapravo i bio cilj. Zasigurno će biti još radionica u budućnosti, ja sam otvoren za to i nabavljam alate da se broj polaznika može i povećati.
Poezija se najčešće piše na papiru, a rad Ivana Dadića pokazuje da to ne mora biti isključivo tako. Zapratite Poema Incudis na društvenim mrežama (Facebook, Instagram, YouTube) i uvjerite se sami!
