After Life je Netflixova serija u produkciji i režiji poznatog britanskog komičara Rickyja Gervaisa. Prva sezona izašla je 2019., druga 2020. te se očekuje izlazak i treće sezone. Obje realizirane sezone imaju po šest epizoda, a svaka epizoda traje 20-30 minuta. Žanrovski, serija se svrstava u komediju/dramu te svakako ulazi u sfere tzv. crnog humora. Osim što je režiser i redatelj, Ricky Gervais je glavni glumac. Uz njega tu su još i Tony Way, Mandeep Dhillon, David Bradley i drugi.
U ovoj kolumni, neću se previše doticati same radnje, osim u osnovnim crtama. Sve što će biti rečeno otkriva se u seriji već u prvoj epizodi. Više ću naglasak staviti na temu same serije te donijeti vlastiti sud zašto je ili nije kvalitetna te valja li izdvojiti vrijeme za gledanje. Na samom početku upoznajemo se s dva lika. Prvi je glavni lik Tony (Ricky Gervais) te Lisa (Kerry Goldiman), njegova supruga. Lisu kroz seriju pratimo jedino preko video zapisa koje Tony gleda i retrospektivno putem Tonyjevih sjećanja jer Lisa je umrla od raka.
Na početku opažamo da videi iz bolnice koje je Lisa snimala su videi upućeni Tonyju vezano za to kako se snalaziti u životu na banalnoj razini, ali i kako se ponašati prema drugima, prema sebi, i kako se nositi s cijelom situacijom. Valja naglasiti da je početna epizoda veoma turobna, mračna. Tony je prikazan kao sarkastičan, suicidalan, bezobrazan. Jednostavno vidimo koliko ga je uništila Lisina smrt. Vrlo je teško gledati takve scene. U nama se bude negativne emocije pri gledanju zbog njegova ponašanja, zbog njegovog odustajanja. Nadalje, zbog same teme, radnja je ponekad spora, ponekad se ne kreće, ali taj fenomen možemo promatrati kao činjenicu da je i sam život glavnog lika nakon tragedije jednostavno stao. Da ne biste mislili kako serija prikazuje samo negativne emocije i situacije, kao što stoji u naslovu, ovo je jedna vrlo posebna serija. U istom trenutku vam se stvara knedla u grlu, a suze vam vriju na oči od smijeha. Humor je u svemu, u njegovom negativnom ponašanju, čak i u tim kratkim videima Lise. Osim što je scenarij napisan genijalno, što je glumačka postava briljantna, najzanimljivija je činjenica da je tako mračna tema prezentirana na genijalan način te da humor kojim je obgrljena nije ni dosadan ni neugodan.
Kako epizode teku, gledatelji mogu pratiti emocionalni razvoj i napredak glavnog lika. To je ono što je najkorisnije nama kao gledateljima. U tome leži sama srž cijele serije. Svi ćemo se, neki već i jesu, susresti s takvim situacijama kada izgubimo one oko kojih smo krojili vlastiti život. Tada na scenu nastupa važno pitanje kako to proći, kojim ljudima se okružiti, kako rješavati probleme. After Life prikazuje sve navedeno na jedan vrlo surov, ali zato i realan način.
Ljude viša sila često vuče u sivilo u kojem ponekad mislimo da nema izlaza. Ponekad se osjećamo čudno i marginalizirano ako se osjećamo loše. After Life svima nama na brilijantan način govori da sve što se događa je prirodno, da su naša stanja sreće i tuge normalna, da se ne trebamo osjećati krivima što smo tužni. Pokazuje nam da smo samo ljudi. Osim Tonya, kroz seriju upoznajemo još par živopisnih likova i vrlo je zanimljivo kako su likovi osmišljeni i kako je njihov tekst napisan da u svakom liku možete vidjeti i prepoznati osobu koju poznajete. Na kraju, želio bih zaključiti članak s mojom preporukom za seriju te stavljam naglasak na poruku da ne prestanete gledati nakon prve epizode. Dajte joj šansu i možda će vam se svidjeti.
