O feminizmu se govori intenzivno već par godina, koliko sam popratio, dosta dugo sam upijao, slušao i gledao te smatram da je vrijeme da kažem kakvo je moje gledište na cjelokupnu situaciju. Na naslovnoj slici nalazi se glumica Anya Taylor‑Joy, u ulozi Elizabeth Harmon u megapopularnoj mini-seriji The Queen’s Gambit, koja se prikazuje na Netflixu. Upravo me ta serija i način na koji je feminizam prikazan navela na pisanje ovoga članka.
U ovom tekstu neće biti prepričavanja radnje, samo analiza jednog elementa u filmu, a to je feminizam te moje razmišljanje o načinu prikazivanja feminizma u ostalim blockbuster filmovima. Odmah na početku valja reći, ovo je najbolji prikaz feminizma u svim serijama, filmovima, koji sam ikada pogledao. Upravo je to što bi po mom mišljenju feminizam trebao biti, kako bi trebao biti prikazan te kako bi ga drugi ljudi trebali doživljavati. Ovdje imamo ženskog lika koji uranja u muški profesionalni svijet šaha 60-ih godina prošlog stoljeća, te prikaz njenog teškog djetinjstva i problemima s kojima se bori pri odrastanju. Treba naglasiti element na koji ova serija prikazuje feminizam na drugačiji način nego ostale, a to jest činjenica da je ona žena, jaka je i samostalna, ali je svjesna da ne može sve sama. Ne treba naglašavati da smo milijun puta gledali kako se ženski likovi pretvaraju u Van Dammea, a sve nedaće i probleme rješavaju same, na kraju se takvo razmišljanje promovira te se očekuje primjena u realnom svijetu.
Zanimljivo je da svaka osoba koja u tome ne vidi ništa sporno vjerojatno nikada u životu nije doživjela potpunu samoću, da jest, znala bi da smo mi ljudi, muškarci i žene, potrebni jedni drugima. U seriji je odlično prikazan element gdje heroina na kraju uspijeva u svojem naumu, ona to radi “sama”, postigla je to svojim učenjem, radom, trudom, ali nikako bez pomoći drugih, u ovom slučaju muškaraca, u čijem sportu se ona našla. Danas se feminizam pretvara u mržnju prema muškarcima, zbog osjećaja mržnje za koji smatraju da dolazi od muškaraca. Mržnju ubijamo mržnjom, ne znam za vas, ali po mom mišljenju, to ne funkcionira. Spolovi trebaju doprinijeti na svoj način, svi smo mi posebne jedinke, ali uopće je suludo razmišljati da sve u životu možemo sami, apsolutno možemo sami u trenutcima kada nam je dobro te kada nam pomoć ne treba, ali kada dođe do problema tek tada shvatimo koja je bit cijelog društva.
Opet ću se vratiti na seriju te napomenuti koliko sam sretan što je napravljena, što je toliko popularna i stvarno se nadam da će ponijeti neku promjenu prikazivanja feminizma na malim ekranima. Ako ste ikada gledali lika, nebitno muškog ili ženskog, koji je sposoban za sve, koji nigdje ne posustaje, kojeg ništa ne sprječava, koji niže uspjehe bez padova, sigurno se niste osjećali povezani s likom, jer to nije realno, takav prikaz ljudi nije prirodan. Nitko nije nepobjediv, ako želimo to biti, od sebe ćemo samo raditi robote koji u sebi nemaju ništa osim negativnih emocija koje se skupljaju prema drugim ljudima i sebi.
Zaključno, svakako preporučujem navedenu seriju, ne bih želio da itko od čitatelja protumači tekst kao govor mržnje, naprotiv, ovo je tekst protiv mržnje. Sam tekst imao sam potrebu napisati već neko vrijeme, a serija je došla u savršeno vrijeme kao paravan za odličan primjer i prikaz mojih misli, a osobno smatram da su ideje u seriji uistinu kvalitetne te da možemo puno toga naučiti i primjenjivati u životu.
