Kako bi znali o čemu i o kome pričam uputit ću vas malo u mangu i anime Death note koji su bili inspiracija za nastanak četiri Japanska filma i jedne dramske serije. Priča prati dva glavna lika: Lighta Yagamija i L-a. Light Yagami je uzoran student čiji otac radi u policiji. U njegove ruke, sasvim slučajno pada bilježnica – Death note. Njezina moć leži u tome da čije god ime bude zapisano na jednu od njezinih stranica, ta osoba će umrijeti unutar dvadeset sekundi od srčanog udara ako nije drugačije naznačeno. Light njezinim korištenjem tako postaje Kira – legenda, nekima bog, nekima strah u kostima. On kao Kira ubija kriminalce i uzima pravdu u svoje ruke, sebe počinje smatrati pravednim. Tolike smrti kriminalaca uskoro naravno počinju biti sumnjive policiji. Za otkrivanje Kirinog identiteta biva zadužen L – mladi detektiv, čak Lightovog godišta koji iza sebe ima stotine riješenih slučajeva. Prva dva filma prate tu njihovu igru mačke i miša, traganja za dokazima i uništavanja istih. Neću ulaziti u detalje priče, jer je priča zamršena no nadam se da ste dobili osnovni pojam o čemu se radi.
U priči je prikazana problematika korupcije, kako su oholost i moć u kombinaciji opasni, nepravednost sustava i još mnogo toga. Naglasit ću da je ostatak teksta pun spoilera i da tko god ima namjeru pogledati filmove ovdje treba stati s čitanjem.
Posebnu pažnju posvetit ću trećem filmu, zapravo spin-offu Death nota – L, change the world. U drugom filmu Kira je pobijeđen tako što je L zapisao svoje ime u Bilježnicu (napisao je da će umrijeti za 20 dana) prije nego što ga je zapisao Kira, a Bilježnica radi samo kada se ime prvi puta zapiše. Tako je zapravo završena cijela do sada ispričana priča i daje se prostora da temelj sljedećeg filma bude tih posljednjih dvadeset dana L-ova života. Sama radnja filma relativno je predvidljiva – nastao je novi virus koji L pokušava uništiti. S njim putuje kćer znanstvenika koji je ubijen jer je otkrio što taj virus radi i nije se slagao s idejom da je to način za rješavanje prenapučenosti Zemlje. Jedan dječak je također završio s njim jer je iz mjesta na kojem su virus testirali i čini se da je otporan na virus. No, ono o čemu želim pisati je prikaz L-ove ljudskosti i samog njegovog lika.
Cijeli film prikazuje L-a kao uvijek sabranog, hladnokrvnog i osebujnog mladića. I u prva dva filma je tako bio prikazan. Moglo bi se reći da je dosta neobičan, čak i čudan. No njemu je zapravo jako stalo do pravde i do ljudi koje spašava samo što to ne pokazuje kao većina ljudi. Te njegove osobine očituju se u sitnicama profinjeno provučenim kroz film. L teško pokazuje emocije, a njegova neobičnost se vidi od njegova načina sjedenja pa do hoda i upitnih prehrambenih navika. On svojim djelima pokazuje da mu je stalo. Kada je djevojčica koja je putovala s njim skoro provela svoju osvetu u djelo i ubila ženu koja joj je ubila oca, L je dao sve od sebe da je spriječi. Znao je koliko joj znači plišani medvjedić kojeg je imala pa joj je nasnimio snimku na njega da ju tješi dok njega više ne bude bilo, a dječaka nije prepustio slučaju već ga je odveo do doma za darovitu djecu u kojem je i sam odrastao.
FOTO: Osobna arhiva Marta Stanić
L nije odustao od sebe, krenuo putovati svijetom ili činiti neke lude stvari nakon odluke da će žrtvovati život kako bi uhvatili Kiru. Jednostavno je nastavio raditi sve što je i prije radio – rješavao najteže slučajeve i pobrinuo se da se ima tko brinuti o svijetu nakon što njega više ne bude.
Mislim da to može biti jedan od indikatora da li živimo svrhovit život. Kada bi saznali da nam je ostalo još samo određeno kratko vrijeme za život što bismo promijenili? Bi li ostavili sve i potrošili zadnju ušteđevinu na neki ludi san za koji nikada do sada nismo imali vremena? Ili bi nastavili s onime što smo radili do sada? Ako bi nastavili sa stvarima koje smo do sada radili, ali samo malo intenzivnije to znači da poput L-a vjerujemo u važnost stvari koje radimo sada i njihovu vrijednost, to znači da smo pronašli svrhu i onda se prolaznost života ne čini toliko strašnom.
L je promijenio svijet onoliko koliko je mogao (dapače, u posljednjih 20 dana svoga života jedno tri puta ga je spasio) te ga mirno ostavio za sobom.
Kraj ovog filma i prijašnjeg je toliko kontrastan baš poput njegovih likova. Kira je smatrao da ne radi pogreške, u jednom trenutku sam je sebe pretvorio u boga i smatrao da je samo on istinski pravedan. S druge strane imamo L-a koji konstantno priznaje svoje pogreške, a ponekad uzima i tuđe. Kiru je na kraju ubio Shinigami čija je Bilježnica smrti ustvari bila. Taj drugi film završava jadno i pomalo tragično jer Kira ne priznaje da je bio ubojica niti je uvidio u čemu je pogriješio. Čak ni kad je umirao nije se pokajao i izvikivao je :“I can’t die now!“ sve do zadnjeg daha. L je sam sebe žrtvovao jer je uvidio koliko je Kira i njegov mentalitet opasan. Znao je da ga jedino on može zaustaviti i učinio je što je bilo potrebno.
Kira nije bio spreman umrijeti, nije stvorio novi svijet o kojem je toliko sanjao i nije bio bog novoga svijeta što je toliko žarko želio biti.
L, iako je spasio svijet toliko puta, nije bio ohol, nije žalio svijet jer će ostati bez njega. Pobrinuo se da postoje ljudi koji će se nastaviti boriti za stvari koje je on smatrao bitnima i pravdu za koju se borio i nakon što njega više ne bude.
