Nešto malo poslije 18.00h, 4.8.2020., gradom je odjeknula snažna eksplozija i Beirut je u svega nekoliko sati postao središtem medijske pozornosti, radoznalih pogleda svijeta pred kojima je visjela sudbina milijuna. Uskoro su počele stizati informacije o stotinama poginulih, o očaju, kako se sada procjenjuje, oko 300 000 ljudi koji su u nekoliko trenutaka ostali bez krova nad glavom te osnovnih životnih potrepština. U početku nikome nije bilo jasno što se zapravo dogodilo, no fazu prvobitnog šoka i pomutnje brzinom munje zamijenila je dotad neviđena ogorčenost građana Libanona koja je ovog puta bila potaknuta jednom od najvećih tragedija od Građanskog rata koji je zemljom harao dugih 15 godina.
Lyna Abou Merhi, studentica medicine na Arapskom sveučilištu u Beirutu koja se nalazila u gradu za vrijeme eksplozije, opisala je za mimladi.hr vlastiti doživljaj libanonske tragedije:
Ljudi su u šoku, eksplozija je ostavila duboku traumu koju mi sada živimo. Vidim kako neki pacijenti pate od nesanice, drugi su depresivni, tjeskobni i odbijaju otići kući. Generalno lošem stanju svjedoči i povećanje broja samoubojstava ovih dana.
Što se tiče materijalne štete, mi smo dobro prošli jer su nam samo popucala stakla, ali smo i dalje pogođeni cijelom situacijom. Kuća nam je tek dvadesetak minuta udaljena od mjesta eksplozije koju smo osjetili dva puta. U početku smo pomislili da je bio potres pa smo se pokušali skriti na sigurno, ali nakon što se 10 sekundi sve treslo, vidjeli smo dim i čuli djecu i žene kako vrište. Bilo je zaista zastrašujuće.
Eksplozija je izazvala dosad neviđene masovne prosvjede u Beirutu koji su se nastavili na nezadovoljstvo prijašnjim dubokim krizama popraćenim problemima u svim segmentima javnog života – okorjelom korupcijom, nepotizmom, stalnom ekonomskom nestabilnošću i nedostatkom političke volje. Iako su ozbiljne reforme obećavane u više navrata, provođene su rijetko ili nikako, a do kulminacije općeg nezadovoljstva dolazi upravo nakon pojave pandemije kada se zemlja, ionako već zahvaćena ekonomskom krizom, našla uz sam zid. Eksplozija je bila posljednja kap u kotlu nevolja zbog koje je libanonska vlada bila primorana dati ostavku.
Starija generacija političkih vođa pokazala se nesposobnom riješiti najvažnije probleme te je, višedesetljetnom prisutnošću na političkoj sceni i uglavnom motivirana vlastitim interesima, ostavila zemlju u još većoj moralnoj i ekonomskoj krizi. Pitanje odgovornosti za eksploziju još je nerazriješeno te postoji više teorija o njenom nastanku. Većina građana krivca pronalazi upravo u državnom vodstvu kojeg krivi za nesigurno skladištenje 2750 tona amonijevog nitrata te za opći nemar. Vlast je, kako ju vide prosvjednici, postala sama sebi svrha te je, nesposobna provesti prijeko potrebne reforme te preuzeti odgovornost za stanje u zemlji, izdala nacionalne interese zbog čega je, po mišljenju mnogih prosvjednika, i došlo do tragedije.
Ipak, libanonska kriza nije se rodila s eksplozijom. Štoviše, kompleksnost njena nastanka korijene vuče još od vremena Građanskog rata, ali i od prije, a temelji se na stalnim borbama utjecaja okolnih zemalja i supersila te političkih frakcija i društvenih zajednica unutar same zemlje. Zbog stalnih političkih previranja, kriza i vojnih sukoba u libanonskom susjedstvu te poražavajuće stope siromaštva libanonskog stanovništva, zemlja se duže vrijeme nalazi pod pritiskom porasta radikalnih ideologija koje nude brza riješenja pritom okrivljujući druge političke skupine i zajednice za beznadnu situaciju u državi.
Sve je zastupljenije mišljenje da, kada govorimo o Lebanonu, ne govorimo više o samo problemima socijalnoekonomske naravi, već i humanitarne. Lyna nam je ukratko objasnila glavne razloge ogorčenosti stanovništva pobuđene odnosima politike prema građanima poslije eksplozije:
Prije svega, vlada bi trebala pomoći obiteljima i žrtvama što nažalost ne radi, već se oslanja na pomoć drugih zemalja zanemarujući probleme s kojima se suočavamo. Neki su ljudi morali platiti i bolničke troškove. Tijekom formiranja nove vlade, obećavano nam je da će sve biti bolje. Lica su se promijenila, obećanja su ostala ista, rezultati gori. Ekonomska situacija se pogoršala. Mnogi ljudi izgubili su posao i domove. U bolnici gledam ljude koji prestaju uzimati lijekove jer ih ne mogu financirati. Sve je vrlo skupo. Još prije eksplozije imali smo struju svega 2 sata dnevno. Jednostavno smo izgubili vjeru u političko vodstvo.
Prosvjednici još od listopada zahtijevaju formiranje neovisne vlade kojom upravljaju stručnjaci. Prosvjedi bi u ovom trenutku trebali biti organiziraniji. Mislim da bi bilo bolje da smo ih malo odgodili jer bi se mogao uključiti veći broj ljudi.
Da otpor prema političkom malodušju ima potrebitu snagu koja zaista može donijeti promjene, dokazano je solidarnošću građana koji su se masovno uključili u improvizirane inicijative brze i učinkovite pomoći stradalima. Unatoč događajima koje su državu naizgled dovele na samo dno te rub kaosa, zahvaljujući mnogobrojnim građanskim inicijativama, individualnim angažmanima, međunarodnim i lokalnim humanitarnim posredovanjima, građani Beiruta uspijevaju spajati kraj s krajem, ali, što je još i važnije, vjerovati da su jači od svih nedaća i kriza, dovoljno jaki da se odupru beznađu.
Studenti i volonteri angažirali su se i mnogo pripomogli u ovim teškim trenutcima. Neki čiste ulice, škole i domove, drugi se dodjeljuju za pomoć stradalim obiteljima. Neki ljudi nude svoje kuće i stanove onima koji su ih izgubili prilikom eksplozije ili pak osiguravaju hranu žrtvama.
I kada oči svijeta zaborave na Beirut, on se neće prestati boriti s traumom, sa svim nedaćama koje su se trnovito gomilale pod njegovim suzama. Možda ideju “sigurnijeg svijeta” građani Libanona nikada ne uspiju ostvariti, ali ideja dobra i nade koja ih je napajala u najtežim trenucima živjet će s jednakom željom i strašću prema životu, onom voljom roditelja koji su s osmijehom na licu dočekivali djecu iz škole ne znajući hoće li im moći sutra dati što za jesti, ljudi koji su pomagali drugima nakon što su, nakon godina danonoćnog rada za koliko toliko ekonomski bezbrižniji život svoje obitelji, u jednom danu izgubili sve.
Ekonomskopolitička borba Libanona nije ni blizu gotova, njegova budućnost svakim je danom sve neizvjesnija. Glavni zahtjev prosvjednika jest formiranje vlade od ljudi koji ne pripadaju trenutnoj političkoj klasi, čistih lica, s novim idejama i pogledima na budućnost zemlje, stručnjacima koji bi mogli, ako ništa drugo, barem stabilizirati ekonomska prevrtanja u sljedećih nekoliko godina.
Unatoč naizgled kaotičnom stanju, Beirut nastavlja funkcionirati kao pravi primjer borbe za život u kaotičnoj realnosti i to ponajprije zahvaljujući građanima koji su u različitosti i patnji pronašli nit koja ih spaja, zahvaljujući ljudima – pripadnicima različitih etničkih i religijskih skupina te političkih opredjeljenja. U mrežu kriza, beznađa, crnila i smrti, oni su upleli svoju priču, priču o gradu koji je odjeknuo svijetom kao metafora za katastrofu, ali se ubrzo izdigao kao simbol trijumfa solidarnosti.
