Teško se ne osvrnuti na objavu Vlade RH na svom službenom Facebook profilu 22. svibnja u kojoj se hvali novi luksuzni kruzer izgrađen u Uljaniku, ali i najavljuje daljnje investiranje u brodogradilište 3. maj! Koji je problem s brodogradilištem, Đurom Đakovićem, raznim drugim trgovačkim društvima u vlasništvu države pokušat ću objasniti „laičkim“ rječnikom i jednostavnim primjerima. Zašto su nam toliki problem državne intervencije?
Hrvatska u većinskom vlasništvu ima preko 500 poduzeća. Pogađate, ponovno smo u samom vrhu Europske unije po omjeru stanovništva i broja poduzeća u vlasništvu države. Prvi problem je taj što se vodeće pozicije u trgovačkim društvima (firmama) u vlasništvu države mijenjaju najčešće kako se mijenja vlast, jer svaka vlast stavlja svoj kadar na glavne pozicije. Tako rade štetu poduzećima, ali i društvu u cjelini jer ne upravljaju oni najstručniji i najkompetentniji nego oni koji su podobni. Stranke na taj način lako zadovolje svoje članove kupujući si bodove za iduće izbore.
Drugi je problem što se time guši tržište, teško je ostati konkurentan kada za suparnika imaš državu. Prije svake poslovne odluke mora se dobro razmisliti i analizirati tržište budući da vas jedan krivi potez ili investicija može odvesti u stečaj. Državno društvo s druge strane svoj minus lako pokrije iz proračuna, ponekad čak bez da itko snosi posljedice za lošu poslovnu godinu.
Hrvatska je do sada na sanacije brodograđevnih kompanija potrošila preko 30 milijardi kuna (za usporedbu, to je jednak iznos paketu pomoći za očuvanje radnih mjesta čitavome realnom sektoru u vrijeme korona krize, dakle svim poduzetnicima). Nameće se pitanje tko državi (Vladi RH) odobrava korištenje zajedničkog novca, prikupljenog kroz razne poreze i namete, za saniranje neprofitabilnih društava. Na koji način neka industrija postaje povlaštena, a određeno trgovačko društvo „od strateške važnosti“? Zašto održavati neodrživo?
U svim se razvijenim europskim državama tranzicija provodi puštajući tržištu da eliminira neprofitabilna trgovačka društva, a održi na životu profitabilna i isplativa. Švedsko brodogradilište Gotaverken nekada je bilo najveće brodogradilište na svijetu. Krajem 90-ih godina Šveđani su shvatili da je teško konkurirati istočnim zemljama cijenom i kvalitetom i postepeno su gasili pogone. Danas se na tom mjestu nalazi veliki poslovni centar s najjačim švedskim IT firmama. Socijalistička ostavština u vidu brodogradilišta samo je jedan od primjera zašto Hrvatska i dalje ima samo prividno slobodno tržište, a dok je tome tako teško ćemo napustiti prosječnost i dostići tu, tako često spominjanu, izvrsnost.
Zbog svega gore navedenoga možemo zaključiti kako u Hrvatskoj i dalje vlada socijalistički sklop razmišljanja. Hoće li se pojaviti netko tko će imati hrabrosti donijeti nepopularnu odluku, ali dugoročno gledano tako nužnu odluku i uskratiti državne intervencije te dopustiti tržištu da se razvija i postavi na zdrave temelje? Hoće li netko shvatiti da bi novac uložen u sanacije bilo puno pametnije usmjeriti u edukacije, pojednostavljenje administracije i sve ono što bi poduzetnicima stvorilo povoljniju klimu za ulaganja? Do kada će se nauštrb drugih građana financirati nešto što je neodrživo i neisplativo samo zato što donosi neke političke bodove?
Mnogi se opiru slobodnom tržištu pod krinkom socijalne osjetljivosti, zaštite najslabijih i raznih radničkih prava. Takve priče su isprazne budući da najbolje socijalne politike, najveće naknade i najbolje uvjete za radnike imaju upravo one države čiji su zakoni ekonomski najliberalniji. Baš zato što su te države najbogatije i mogu imati velike naknade za najugroženije skupine. Baš zato što je lagano otvoriti nešto svoje (danas u mnogim zemljama dostupno u par klikova preko interneta, bez dugotrajnih šaltera, raznih potvrda i certifikata, biljega, bez dozvola lokalne vlasti, bez poznanstava u inspektoratima…) u tim zemljama mnogi ljudi vode svoja poslovanja s par zaposlenika. Tako dolazi do povećanog broja malih poduzetnika kojima onda nedostaje radne snage, te se natječu u tome koji će ponuditi bolje uvjete radniku.
Kod nas još uvijek prevladava mišljenje da se jednom pronađeni posao odrađuje do mirovine, da su znanje prikuplja tijekom formalnog obrazovanja dovoljna. Još nismo uhvatili korak s Europom, još nismo osvijestili da je učenje i usavršavanje cjeloživotni proces, da je ključno biti efikasan, a ne odraditi normu sati. Ostaje za vidjeti jesu li generacije koje dolaze spremne na promjene, na prilagodbu.
